U SKAC je prvi put kročio 2013. godine kad je kao srednjoškolac došao na Misu mladih. Danas, 10 godina kasnije priča nam što je sve proživio, preživio i doživio tu. On je Stjepan Benčić, a njegova priča će vas inspirirati da budete svoji, ali da ne rastete bez Boga. Jer gdje nema Njega, nema ni sreće. I zato se Stjepan „vratio“ SKAC-u, ali krenimo redom. 🙂

Za početak – set brzopoteznih pitanja:

Godine: 28

Zanimanje: Programer

Što voliš? Dobro proigravanje u nogometu, pivo.

Čega se bojiš? Neprihvaćenosti i sramoćenja u novom krugu ljudi (strah da se neću prilagoditi).

Omiljena SKAC vrijednost? Jednostavnost.

A prije 10 godina bilo je to ovako…

Davne 2013. godine jedan dečko koji je u srednju školu išao u Pazin, petkom se vraćao doma u Zagreb i odlazio na Mise mladih u Palmu. Bio je oduševljen i kupljen vatrenim propovijedima patera Ike.

Pamtim želju da slijedim Iketa, bio mi je the man! Poslije svake Mise osjećao sam se nabrijano, sve u meni je gorilo. Ali SKAC sam percipirao kao nešto za studente i odlučio da ću se, kad upišem faks, aktivirati i u SKAC-u.

Držao se Stjepan odluke i upisavši prvu godinu FER-a, upisao je 2014. godine i prvu godinu 3D formacije.

Kad sam se iz Pazina vratio u Zagreb, tražio mjesto gdje ću pripadati. Moja baka je uvijek govorila „Gdje je dobro društvo primakni se, gdje je loše odmakni se.“ Htio sam znati više o svojoj vjeri, biti u dobrom društvu, razvijati vlastiti identitet. I SKAC mi se činio kao mjesto gdje to mogu. Kroz 3D formaciju dobio sam svoju grupu ljudi, učio o vjeri, produbljivao odnos s Isusom i rastao. Dobio sam ono što sam trebao i tražio. Jedino što mi je u početku bilo teško je to što je ekipa bila starija, završne godine faksa, a ja brucoš. Nisam mogao razumjeti njihova iskustva i probleme s kojima su se susretali (ponekad sam filozofirao i pravio se da kužim). 🙂

Godinu dana kasnije prvi je put sudjelovao na Modravama.

Bio sam sudionik i moram priznati da mi se to nije svidjelo. Osjećao sam se kao da stojim i ništa ne radim. Već iduću godinu sam išao na Modrave u ulozi animatora i to je bilo to, tu sam se više mogao dati.

Kad je Stjepan upisivao 3D, treća godina nije postojala u formatu kakav je sad. Pater Ike je 2017. godine ekipi koja je upisala treću godinu dao zadatak da sami osmisle projekt. Stjepan i grupa su složili projekt koji je za cilj imao proučavanje i popularizaciju lika i djela blaženog Ivana Merza.

Osnova ideja tog projekta počela je odjednom rasti, razradili smo kurikulume, cikluse, sastanke, predavanja. Vrhunac projekta bio je organizacija kampa na Kupresu. Spojili smo iskustva s 3D-a, Modrava i proučavanja Merza. Mogu reći da je to projekt koji je mene mijenjao i promijenio. Postavili smo kamp i proveli projekt za koji nisam vjerovao da ja mogu napraviti. Nikad prije nisam radio ništa slično. Odrastao sam u stanu, nikakvog doticaja s kampiranjem i prirodom nisam imao. Ali biti dio te priče, učiti kroz to bilo mi je vrh života.

Bilo je tu i stvari koje nisu bile dobre. Dvije ću izdvojiti. Jedna se odnosi na to da smo bili muško društvo koje se htjelo dokazati i koje je radi toga upalo u krizu vezanu uz liturgiju i ideologiju. Prepoznao je to pater Rukavina i naveo nas da promislio gdje nam je u svemu tome Bog, a gdje nije. Druga stvar se odnosi na to da sam se ja toliko uživio u projekt, kamp i sve što mogu da sam zanemario ostale segmente života, posebno fakultet. Kamp je završio, a mene su dočekala četiri teška ispita. Pitao sam se što ću sa svojim životom. FER mi je bio skroz odbojan, ali sam shvatio da sam već previše vremena uložio i odlučio završiti i treću godinu. 3D sam završio i u SKAC-u me ništa drugo nije privlačilo. Bila je to 2018. godina, a ja sam odlučio posvetit se faksu i odmaknuti malo od SKAC-a. Molitvu sam prakticirao kroz program Exitus i čak sam se aktivirao u toj zajednici. Ali nije to bilo to.

Novi početak u 2020. godini

Na početku 2020. godine vidio je da SKAC organizira Vikend pokore na kojem je duhovnik pater Špiranec.

Pater je u SKAC dolazio taman u periodu kad sam se ja povlačio, ali bio mi je zanimljiv jer je studirao na zapadu i imao jedan drugačiji pristup. Odlučio sam otići na Vikend pokore. Oduševilo me kako je pater u programu stavljao naglasak na tijelo (razgibavanje, stav, vježbe), bilo mi je u tome nešto baš dobro.

Nakon Vikenda pokore, došao je vikend korone. Kao i svi, i Stjepan se zatvorio doma i pisao diplomski rad. A onda mu je dijagnosticiran tumor.

Ta dijagnoza je izbila sve moje strahove na površinu. Bio sam strgan, razočaran u odnosima i očekivanjima, izgubio sam smisao jer ovo nisam sebi mogao racionalizirati. Krenuo sam odmah na liječenje i zdravlje je, Bogu hvala, išlo na bolje. Međutim, ja sam se osjećao sve gore, depresivnije. Ne znam kako, ali sjetio sam se Kupresa, kampa i patera Rukavine i javio sam mu se za razgovor. Pater me usmjerio na duhovne vježbe u kojima mi je pratitelj bio moj dobar prijatelj. I tu me Bog dotaknuo. U duhovne sam vježbe ušao znajući što mi se ne sviđa u mom odnosu s Bogom, ali sam Njega krivio za to. Krenuo sam čitati Jonu jer sam osjećao da me On zove, ali na put koji je suprotan od onog kojim ja idem. Nevjerojatno mi je to bilo. Dakle, znam što Bog želi od mene i napravim to, vidim da je dobro i da nosi dobar plod. Ali istovremeno ja nisam sretan jer ne želim to što Bog želi od mene i gdje me zove. Odazivao se jesam, ali bilo mi je teško. I onda se tu počelo brkati svega, što dolazi od Boga, a što od neprijatelja. I krivo sam vjerovao i odlučivao. Bilo mi je teško i htio sam odustati. Ali nisam mogao ni odustati. I zahvalan sam Bogu da nisam odustao jer sam se kroz te duhovne vježbe učio razlikovanju i stekao stvarno vrijedno iskustvo. Danas, Bogu hvala, puno brže shvatim što je od Boga, a što od neprijatelja.

Duhovne vježbe vratile su radost u Stjepanov život. A vratile su i Stjepana u SKAC. 🙂

U SKAC-u su mi nakon duhovnih vježbi ponudili razne volonterske uloge. I ja sam redom prihvaćao jer – ideš tamo gdje je život. Od 2021. godine pa do danas bio sam animator na Modravama, i logističar i voditelj termina. Vodio sam akciju na 72 sata, preuzeo 3D grupu, sudjelovao na MAGIS CRO projektu, animirao drugu godinu 3D-a, radio na volonterskim akcijama od Sljemena do Kravarskog… Kroz rad i volontiranje uspijevao sam doći do Boga, popraviti svoj život i biti radostan. A kad sam radostan, onda sam izuzetno produktivan. Shvatio sam da su me duhovne vježbe i egzamen dovodili u stanja radosti i zadovoljstva. Počeo sam primjećivati puno stvari o sebi i na sebi jer sam dobio jednu novu perspektivu (Modrave i boravak u prirodi, fizički rad, itd). Uza sve to, redovito sam radio egzamen i tako si svakodnevno osvješćivao koliko je toga dobrog u mom danu i životu.

Stjepan je unatoč svim teškoćama na drugoj godini, diplomirao na FER-u. Danas je zaposlen u jednoj informatičko tvrtki, ali i dalje jako puno svog slobodnog vremena odvaja za volontiranje u SKAC-u. Pitali smo ga zašto…

Zašto? Zato što mi volontiranje u SKAC-u pomaže da nađem gdje je Bog u mom životu, da upoznam sebe i da uđem u stanje radosti. I zato što sam toliko toga prvi put radio i naučio u SKAC-u, od lijepljenja pločica i gletanja pa do vođenja grupa i rada u grupi.

Kad rad nekoga uvodi u stanje radosti, onda znaš da manje-više ta osoba uživa u svemu što radi. Ali pitali smo Stjepana da izdvoji jednu stvar u kojoj baš gušta.

Nevezano uz sve uloge i zadatke koje sam u SKAC-u imao, ono što me najviše veseli je igranje nogometa s curama i djecom u Leskovcu. Tamo često imamo pripreme za projekte i djeca iz doma žele igrati s nama. Ja sam nogometni fanatik, volim nogomet i pravila. Ali radost mi je kad igrati s djecom i curama, mimo svih pravila. Kad se tamo zabije gol, to vam je radost neopisiva. 

Iako je davno prošao 3D formaciju, neke vještine i navike koje je stekao u programu i danas su mu prevrijedne.

Izdvojio bih vještinu prepoznavanja Boga u životu, u konkretnim situacijama. Kad radiš egzamen i prepoznaš ovo mi je bilo važno, tu je nešto drugačije. I sad iz dana u dan ja znam stati i pogledati što mi je bilo važno i gdje mi je bio Bog. To je meni baš veliko.

Danas on svojim angažmanom i prisustvom mijenja i gradi SKAC za neke nove generacije mladih.

SKAC je promijenio sve moje i mene, mogao bih napisati knjigu (opaska autora – teško mu je bilo napisati odgovore za ovaj intervju, bojim se da nećemo dočekati knjigu). Konkretna stvar koju sam ja naučio tu je vještina aktivnog slušanja, ono kad stvarno slušaš osobu i čuješ informaciju. Meni se često ne bi dalo slušati… Jako sam zahvalan da se to promijenilo i da danas vidim i emocionalno stanje osobe koju slušam i nekakvo nadahnuće iza toga. Zahvaljujući tome, sukobi u mojim odnosima, i u obitelji i s prijateljima, su se drastično smanjili. I to mi je nešto jako vrijedno. Životno.

I na kraju, zašto bi preporučio mladima da se prijave na 3D?

Klasik ste ostavili za kraj, hehe. Pa ako sve ovo što sam dosad rekao nije dovoljan poticaj – ne znam što nadodati. Meni su se čuda dogodila, 3D mi je usmjerio život. Mogu reći da je 80 % dobrog u mom životu zadnjih godina došlo preko SKAC-a. Ali važnije od moje preporuke je želja u tvom srcu. Ako u srcu gori – dođi na 3D (prijaviti se možeš još danas i sutra)!

Stjepan pak kreće u novu SKAC avanturu, odnosno u formaciju za pratitelja. Sjetite ga se i ti koji ovo čitaš u svojim molitvama.