Ukoliko želite pročitati i prva dva dijela ove priče, prvi dio vam donosimo ovdje, a drugi dio je na linku ovdje.
Nije neobično da se u radu susrećemo i s izazovima. Od njih ne bježimo već se s njima želimo suočiti i polako ih rješavati. Na primjer, uočili smo da je učestala konzumacija alkohola jedan od važnijih izazova – ali kako osuditi čovjeka koji na temperaturi oko i ispod ništice spava u vagonu, gladan i promrzao, razočaran i izgubljen. Razgovarajući s našim beskućnicima, saznali smo da je većina njih ili izgubila posao, ili je bila prevarena i neplaćena za svoj rad, a u najvećem broju radi se o ljudima (među kojima je puno mladih) koji potječu iz obitelji narušenih odnosa ili onima koji su proživjeli neku obiteljsku traumu. Stoga i ne čudi drugi veliki izazov, a to je nepovjerenje beskućnika prema volonterima. Od ljudi koji su prevareni, zanemarivani, ostavljeni i poniženi ne možemo očekivati i ne očekujemo da nam svoje povjerenje poklone u samo nekoliko mjeseci poznanstva na ulici i da nam svoje životne priče ispričaju otvoreno i slobodno, bez straha, sumnje ili unutarnjih kočnica. Ovim volonterskim iskustvom učimo se mnogočemu pa tako i da se odnos povjerenja gradi strpljivo, razumijevanjem i prihvaćanjem osobe koja je pred tobom.
S druge strane, mnogo je pozitivnih primjera i događaja obilježilo naše djelovanje ova četiri mjeseca. Predivno je bilo vidjeti kako nas pojedinci, kada njima osobno nije trebao neki odjevni predmet kojeg smo donijeli, pitaju mogu li to odnijeti prijatelju, prijateljici koji nisu došli večeras…, mnoge beskućnike odlikuje skromnost koju prepoznajemo u tome da, iako bi mogli, ne uzimaju više hrane ili odjeće nego im treba…, pokazuju zahvalnost i poštovanje prema volonterima…, i kao i svi mi, vole se družiti i proveseliti…, ali više od svega, žele topli stan i da mogu živjeti od svoga rada.
Ono što nas posebno raduje je nekoliko vidljivo uspješnih rezultata dosadašnjeg rada. Razveselio nas je tako odlazak s ulice nekoliko naših beskućnika i novi put koji su za sebe odabrali. Ne spominjući imena radi zaštite njihove privatnosti, ponosni smo na jednog tridesetpetogodišnjaka koji je otišao u terapijsku zajednicu na liječenje od ovisnosti o alkoholu; mladić u ranim dvadesetima odlučio je i prije par mjeseci otišao živjeti u Prihvatilište Crvenog križa u Velikoj Kosnici, a nedavno je počeo i raditi. Jedan gospodin životne dobi od oko 40 godina također je otišao u Veliku Kosnicu, dok je drugi gospodin zrelije dobi izabrao biti smješten u jednom drugom sigurnom prihvatilištu.
I za kraj ovog osvrta želimo reći da, iako su potrebe velike, naše ambicije i volja još su veće. Temeljni cilj djelovanja naše grupe je pomoći ljudima da se maknu s ulice i iz hladnih vagona, osigurati im svaku vrstu podrške (ljudsku, socijalnu, zdravstvenu, pravnu, psihološku) kako bi se osnažili i pronašli posao, postali financijski samostalni, priuštili sebi prikladan smještaj, kako bi živjeli život dostojan čovjeka, a ponajprije, kako bi vratili vjeru u sebe, u dobro i u ljude. Istinski vjerujemo kako svaka osoba zaslužuje drugu priliku i zato smo tu, jer im na njihovom putovanju k sretnijoj budućnosti želimo pružiti prijateljsku ruku.
Još jednom, veliko hvala SKAC-u na ovoj mogućnosti da svijet učinimo bar malo ljepšim mjestom, hvala Udruzi Savao s kojom surađujemo, svim našim dobročiniteljima, i naravno, hvala dragom Bogu, bez čijeg nadahnuća ovo djelo ljubavi i nade ne bi bilo moguće ostvariti.
