Ništa u životu nije slučajno, kažu. Danas u SKAC25 serijalu donosimo svjedočanstvo Luke Pavlešića koji je godinama volontirao i služio u SKAC-u i Magisu. Jedno vrijeme najsvjetliji vikendi u godini bila su mu hodočašća mladih u Mariju Bistricu. Za nešto više od dva tjedna i ti možeš s nama na to tradicionalno hodočašće – prijavi se! Možeš nam podijeliti i svoju SKAC priču. 🙂 Ako želiš, javi se na mail odnosi@skac.hr

Dugo vremena sam govorio kako sam u SKAC-u od 2016/2017 kada sam krenuo na Mise mladih, nakon toga ostajao pomagati spremati čaj i volontirati, a kasnije biti aktivan i na (svim) programima… No zapravo je ta veza počela puno prije – kada sam prvi put išao na Modrave sa 17 godina. Bilo je to 2011. godine na maminu inicijativu, poguranac da otiđem zajedno s najboljim prijateljem. Tada sam se borio s mnoštvom problema – s tjeskobama, depresijama i ostalim što je uslijedilo nakon bolesti i velike ljutnje prema Bogu. Taj tjedan na Modravama bio mi je dosta težak jer sam bio jako povučen, jako nedruštven, jako zatvoren, nesretan i sve me je toliko smetalo da sam znao svaki dan plakati i govoriti da bi doma. No Bog je sa mnom preko Modrava, animatora i drugih sudionika tamo svejedno radio jer sam Mu tamo isplakao po prvi puta svoje ljutnje, razočaranja i ostalo što mi se događalo. To je počelo činiti promjenu u meni.

Nakon Modrava sam se u Zagrebu vratio na staro. Iako sam bio vjernik i iz vjerske obitelji, tada mi je misa bila obveza na kojoj bi se ljutio. No Modrave su ostavile sjeme u meni, dovoljno da svake godine sa SKAC-om odem na hodočašće mladih u Mariju Bistricu, što mi je – sada gledajući – znao biti najsvjetliji vikend u to vrijeme. I tako je s prekidima bilo do 2016. kada sam, kao što već rekoh, krenuo na Mise mladih nakon što sam životno priznao da ne mogu više biti u stanju u kojem sam bio, da ne želim tako i molio Boga za promjenu. On mi je nakon mojih vapaja promjenu učinio preko noći.

Imao sam tada veliku želju samo pomagati pa sam to i radio u SKAC-u. U početku nakon mise mladih, a kasnije i kao logističar po kampovima, voditelj, animator, koordinator, pratitelj u duhovnim vježbama i svemu ostalom što bi mi netko rekao da je potrebno. Rado sam i prečesto skakao na svaki poziv. Godinama me držala ta velika želja za pomaganjem, za služenjem Gospodinu i drugima i godinama sam samo to i činio skoro pa svakoga dana u SKAC-u.

I zapravo kada razmišljam kakav je SKAC bio onda, prije 15 godina, prije 10, 5 godina ili sada – rekao bih da je uvijek bio isti, bez obzira na to što su se ljudi stalno mijenjali. SKAC je zapravo uvijek bio mjesto gdje možeš doći, gdje svatko može doći bez obzira na to kako se osjeća, u kojem je stanju, s kojom željom je došao, kakvog je karaktera, koliko ima godina i bilo šta drugo… Uvijek je bio mjesto na kojem bi te ljudi radosno primili, pozdravili i popričali s tobom… Samo kad se sjetim koliko puta bi si nakon mise mladih rekao da se neću zadržati, nego ići nakon što pozdravim jednu ili dvije osobe… To bi se na kraju pretvorilo u 2 h pozdravljanja ljudi u dvorištu jer sam ja "na odlasku". I toliko ljudi, pa i patera je znalo govoriti i šaliti se da su u SKAC-u pozdravi daleko najduži.

Ono što mi je sada najzanimljivije promatrati je kako sam se, bez obzira na to što je SKAC uvijek isti, ja kroz taj SKAC i godine nevjerojatno mijenjao. Kada se prisjetim tog dječaka od 17 godina, ili 23 godine ili donedavno kako je bio zatvoren, preplašen, nedruštven, zarobljen, vidim veliki razliku po godinama, po trenucima na sebi kako me je Bog baš u svakom pogledu odgajao.

Bez obzira na to što se toliko ljudi promijenilo u SKAC-u kroz godine, kroz programe, i dalje se mogu sjetiti većine njih s kojima sam dijelio riječ, osmijeh, pogled, ruku ili ponajviše Riječ, bilo preko Mise mladih, volontiranja, 3D formacije, svih kampova ljeti, svih praćenja, svih vježbenika, pratitelja, formacija, sudionika, animatora, prijatelja… Da, i dalje sve te godine mogu skroz prebirati po srcu. Toliko je događaja, ljudi, trenutaka, riječi koje sam doživio i proživio kroz SKAC i u SKAC-u. Toliko vjerujem da je u svim tim trenucima bio Bog koji me je vodio, koji me odgajao, koji me približavao sve više i više k Sebi da Ga u potpunosti prigrlim bez imalo sumnje, bez imalo straha, bez imalo dvojbe, s čistom vjerom i Njegovom ljubavi.

Tako da Bog mi po SKAC-u nije darovao samo Sebe, doživotne prijatelje, nego mi je pomogao otkriti mene samoga, kakvim me On vidi i želi, kakvim me On poziva da živim svetost na svoj način, na Njegov način za mene. Darovao mi je život, da živim život, da ga živim i dijelim i s drugim ljudima na tom putu. Darovao mi je spoznaju da živjeti život s Njim, na slobodan način na koji me On poziva, je jedan život velikog gušta!

Stoga bih želio potaknuti i sve druge mlade – da ponajviše prihvate prvo sebe, upravo onakvima kakvi trenutačno jesu a ne kakvi oni misle da možda sada trebaju biti, kakve ih je Bog stvorio jer to je ono što Bog s nama uvijek radi, jer na to Bog kaže da je veoma dobro. To je ono što je Bog preko SKAC-a sa mnom radio kroz sve ove godine. Sretan rođendan SKAC, hvala ti što si tako veliko mjesto Božje promjene.

I na kraju, save the date za proslavu 25. rođendana, 27. studenoga 2026. godine.