Njen prvi doticaj sa SKAC-om dogodio se prije 15 godina, a SKAC-ovka je i danas kad kao majka, žena, prijateljica, na poslu i kod kuće živi ono što je primila na Modravama, na 3D formaciji, na 72 sata bez kompromisa, kroz duhovne vježbe, volontiranje, susrete, prijateljstva, zajedništvo. Ona je Katarina Perić Pavišić, a njena SKAC25 priča je u nastavku. Ako i ti želiš podijeliti svoju SKAC priču, piši na odnosi@skac.hr
SKAC domovi
Ako ste se ikad osjećali kao da vam je dom tamo gdje vam je srce, onda možete sa mnom podijeliti osjećaj koji imam kad pomislim na SKAC i sve domove koje mi je on darovao. Prvi je onaj u predivnom masliniku uz najčišće more koje sam ikad vidjela, a drugi u samom centru Zagreba. Moj put prema i sa SKAC-om počeo je 2011. godine kada sam, kao srednjoškolka Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku, došla u Zagreb na susret s Papom. Moj tadašnji vjeroučitelj, pater Špiranec doveo nas je da vidimo Baziliku Srca Isusova, kao i tadašnje prostore SKAC kluba. Dok smo hodali po galeriji Bazilike, skakutala sam prema prozorima kako bi vidjela kakav je pogled s jednog od tada mi najvišeg mjesta gdje sam bila. Sjećam se kako me p. Ike podigao da vidim. Nikad neću zaboraviti svoj osjećaj i misao kako ću jednog dana sigurno na studij u Zagreb kako bi što češće mogla posjećivati Baziliku, ali i priključiti se SKAC-u o kojem sam tada samo slušala. Tada još nisam niti znala što ću studirati, ali SKAC je bio cilj.
Te 2011. prvi put sam došla na Modrave kao sudionica i, iako zvuči kao klišej, moj život od tada više nikada nije bio isti. Modrave su mi tada pružile zagrljaj i utočište. Tamo sam pronašla Onoga koji tamo ljetuje, prijatelje za cijeli život, ali prije svega mir koji sam onda znala pronalaziti i u svojoj svakodnevici – mjesto utjehe na koje i danas vrlo rado odem u svojim molitvama i meditacijama. Od tada, čežnja u srcu za dolaskom u Zagreb i SKAC je rasla, a Modrave su postale moje mjesto ljetovanja sve do 2021. godine. Tamo sam brusila svoje talente, ali i otkrivala one nove – od sudionice postala sam animatorica, pa voditeljica kampa, ali uvijek mi nekako najdraža uloga bila uloga kuharice. Na Modrave sam oduševljeno uvijek zvala svoje prijateljice, što one iz srednje škole, što one s faksa, a jedne godine, moj partner u kuhanju bio je i moj tadašnji dečko, sadašnji muž. Te 2021. godine, nakon 10 godina mojeg uživanja i služenja na Modravama, dogodio se još jedan divan događaj, a to je da smo se moj sadašnji muž Matija i ja, zaručili na Brdu Klanjanja, jednom od mojih najdražih mjesta.
Kako sam ga na početku nazvala, u svoj dom u centru Zagreba SKAC, došla sam 2013. godine kad sam započela svoj studij. Sada se ne mogu ni sjetiti svih programa na kojima sam bila, ali slično kao i s Modravama, svoj put započela sam kao sudionica Effate, a kasnije sudjelovala u oblikovanju programa 3D formacije kao animatorica, koordinatorica i supervizorica animatora. (op.a. Prijave za 3D formaciju otvaraju se 1. rujna – odvaži se i dođi nam.) Uvijek kažem kako sam uz sve što sam na studiju naučila od psihologije, najviše mogla primjenjivati i oblikovati upravo u SKAC-u. U SKAC-u sam rasla na sve načine – profesionalno i osobno, a najljepše od svega bilo je prepoznavati i tražiti Gospodina u svemu, a posebno u ljudima koji su se tamo kretali. To je Ono što me uvijek ponovno vraćalo i zadržavala u SKAC-u. Kad sam se nakon studija zaposlila 2019., nekad bi radije nakon posla otišla u SKAC nego kući. Čak sam znala puno puta i ponijeti laptop i neke nezavršene poslove, prije nekog sljedećeg volontiranja, odraditi i u prostorima SKAC ureda. Posebno pamtim dobrodošlicu i gostoprimstvo koje me uvijek dočekalo, baš kao doma.
Lijepa sjećanja mi budi i prva godina i organizacija 72 sata bez kompromisa. Koliko smo samo sati proveli u organizaciji, ali onda i u uživanju i zahvalnosti kad se samo volontiranje održavalo. Tada sam prvi put sudjelovala u radijskim i TV emisijama, još jedno prezanimljivo iskustvo koje mi je SKAC donio. Pamtim i sve one sastanke održane kod Đurđice u stanu, radosna druženja i usred puno posla kojeg smo imali.
SKAC je još uvijek u meni, u nama.
Sada dok ovo pišem, potpuno iz jedne druge perspektive, dok se iza mene igraju Matija i jednogodišnja Iskra, razmišljam o tome koliko je SKAC-a još uvijek u nama troma. Njima koje sam u SKAC-u izmolila i meni koja sam u SKAC-u izrasla u ženu i mamu koja sam sada. SKAC je u nama i preko ljudi s kojima i dalje dijelimo svoju svakodnevicu, divnih prijatelja od kojih su neki postali i kumovi i podijelili s nama najljepše trenutke naših života.
Neki dan dok sam skrolala po društvenim mrežama, iskočio mi je video jedne srednjoškolke koja govori o svojem tjednu na Modravama i poziva mlade da dođu. Bilo mi je toliko drago vidjeti da i današnje generacije uživaju ono što sam i ja uživala nekad prije 15 godina. Da su tada postojale društvene mreže koje postoje sada, na sav glas bih pozivala mlade da dožive jedno takvo jednostavno ljeto – to je zaista ono što mijenja život i perspektivu, a mislim da je danas još potrebnije kada smo izloženi tolikim utjecajem društvenih mreža i tehnologija.
Kad bih morala izdvojiti najdragocjenije što mi je Bog dao po SKAC-u, odgovor bi na to zaista bio ŽIVOT. U SKAC-u sam naučila kako živjeti – jednostavno, u ljubavi, uz domišljatost i herojstvo. Sve to i dan danas koristim u svojoj ulozi majke, žene, prijateljice, na poslu i kod kuće.
Dragom SKAC-u, uz koji sam i sama rasla i stasala, želim raširene ruke jednostavne ljubavi prema svima koji dolaze, domišljatost i herojstvo onih koji ga vode, ali i otvoreno srce za sve poticaje Duha Svetoga i programe koji će i dalje rasti i nastajati. Ponosna sam i zahvalna na svemu što jesi i radosna za sve ono što dolazi!
P.S. Save the date za rođendansko slavlje 27. studenoga 2026. godine. Radujemo ti se.
