Preferencijalna opcija za siromašne sintagma je koju je prvi upotrijebio Pedro Arrupe, najpoznatiji isusovački general u modernom dobu, u pismu o siromaštvu, služenju potrebitima i suživotu u zajednicama koje je uputio subraći isusovcima 1968. godine. Prvi isusovci živjeli su s htijenjem da budu siromašni sluge Kristovi. Dan danas temelj isusovačke karizme počiva na tome da kroz apostolsko djelovanje traže i nalaze Boga u svemu, vjerujući da će se sam Gospodin Isus Krist pobrinuti za ono materijalno i nematerijalno što je Njegovim slugama potrebno. Zato polažu zavjet siromaštva, služe drugima i sve što imaju dijele (s) njima. Baš kao što su prvi učenici ostavili sve što su imali i krenuli za Kristom, i baš kao što se sam Bog utjelovio u siromašnom i prognanom Isusu.
Upravo na to smjera „preferencijalna opcija za siromašne“ koja je postala sastavni dio socijalnog nauka Katoličke crkve kojoj, po uzoru na Isusa, u središtu života i djelovanja trebaju biti siromašni i na različite načine nevoljama izloženi ljudi kojima se čini nepravda. Isusova djela i riječi temelj su preferencijalne opcije za siromašne. Prihvatiti odbačene, služiti onima koji su bolesni, marginalizirani, krhki, ostavljeni, izgubljeni – to je zadaća Crkve, a Crkva smo i ti i ja. Naša je kršćanska zadaća ići u društvo i služiti (mu u) Ljubavi, napose onima koji nam ne mogu uzvratiti. Toliko je siromašnih, gladnih kruha, ljubavi, društva, milosrđa. Služeći takvima kroz odricanje od vlastitih komocija jest opcija za siromašne koja postaje znak milosrđa koje obogaćuje drugoga.
A kralj će im odgovoriti: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40)
