Isusovci svećenici koji polažu svoje svečane zavjete u Družbi Isusovoj, tom prigodom izriču i sljedeći jednostavni zavjet:
“Također obećavam da nikada neću nastojati niti težiti za bilo kakvim predstojništvom ili dostojanstvom izvan Družbe; i neću, koliko bude do mene, pristati na svoj izbor osim ako me na to ne prisili poslušnost onome koji mi može zapovjediti pod kaznom grijeha.”
Predstojništvo u ovom kontekstu uključuje biskupstvo i više crkvene službe i časti (npr. generalnog vikara). Onaj tko može narediti pod kaznom grijeha je papa. Stoga, ako je od njega traženo da prihvati biskupsku službu, isusovac je dužan podsjetiti predstavnika Svete Stolice da je položio ovaj zavjet i zatražiti savjet generalnog poglavara Družbe. Ako papa želi imenovati isusovca biskupom, mora mu zapovjediti da to prihvati na osnovu zavjeta poslušnosti. To se obično događa u teškim crkvenim okolnostima ili u misionarskim krajevima, gdje nema drugog klera.
Ova uredba se temelji na iskustvu sv. Ignacija. U njegovo vrijeme pape su htjeli mnoge isusovce postaviti za biskupe, dok je Družba Isusova bila još malobrojna. Zato Ignacije kaže da je ta mjera, prvo, protiv ambicije – potaknuti poniznost i spriječiti karijerizam, te zato da Družba ne bude lišena kvalitetnih ljudi za svoju prvotnu svrhu. Ukratko, isusovci nisu zaređeni da bi bili biskupi, nego za misionarski rad, duhovno vodstvo i poučavanje.
Hvala od srca pateru Daliboru Reniću na pripremi ovog jezičnog imetka.
