Ovo evanđelje u meni budi sjećanje na evanđelje o Isusovu preobraženju. Kao i onda, kad su učenici vidjeli Isusa u svjetlu onoga što On uistinu jest, i nisu se htjeli odvojiti od Njega, tako i sada upadaju u žalost što ih „napušta“. Kao i njima, i meni je teško vidjeti širu sliku. Vidjeti da je moje poslanje nositi Njega drugima, izaći iz sebe i svoje sebičnosti, vidjeti da je Njegov odlazak puno važniji za mene i moj život, i život svih nas, nego što je to Njegov dolazak i prisutnost na ovoj Zemlji. Dok žeđam za nekom lažnom utopijom, hoću li ikada shvatiti da se od toga neću napiti? Kada će moje srce proširiti sliku izvan okvira onoga što vide moje oči? Dokad ću Duha Svetog držati pred vratima, umjesto pustiti ga da se u meni nastani?
