Znate onu scena iz Gospodara prstenova u kojoj Samwise sprema zeca u loncu, onaj pogled u kojem gušta u samom procesu kuhanja? E, tako bi se i Jakov mogao opisati: onaj koji hranu voli pripremati i kušati. Kad prepričava kakav je desert smislio, odvede te tamo gdje osjetiš sitna zrnca kukuruzne krupice pod zubom, a slatkasto kisela borovnica te okrjepljuje u ovoj zimi. To je jedna od Jakovljevih snaga: prisutan u sadašnjosti, a istovremeno gradi budućnost. Prisutan je kad rastavlja ormar, moli u Sljemenskoj crkvi, ili nasmijava toliko da oči bole od suza.
Ne znamo što njegova ljubav prema hrani govori o njegovoj ljubavi prema sebi i drugima, ali znamo da je djelatna: onda kad pada kiša i on ode po auto u gradsku garažu kako ne bi svi pokisnuli; u pripremanju poklona za bližnje; u slaganju drva na Sljemenu; u jednostavnim razgovorima kroz koje nam obnavlja nadu da je život mnogo ljepši nego smo navikli priznavati.
Bog i Jakov se obično susreću u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, dječjim osmjesima, majčinim lazanjama, gledanju zvijezda, u ljetnim jutrima dok čitaju knjige na parkovskim klupama, a najviše i najdublje u tišini i miru.
