Paulu ćete najbolje doživjeti ako je stavite negdje kraj mora, na neki kamen, onako pred zalazak, lagani povjetarac, i ona sama… Taj trenutak, kad je na svom sigurnom i najdražem mjestu, trenutak kad je s Njim, to je ona. Ona ozbiljna faca odražava dubinu mora. Srest ćete ju tu i ranjivu, i ljutu, ali i najradosniju. Srest ćete nju, najiskreniju. Tamo se ne stavlja u kalupe „ja to ne mogu, nisam stvorena za to“ i daleko je od svog okvira „pesimizma“. Na tom mjestu ona zna da je posebna, da je darovana, da joj je mnogo dano, a još više preko nje, tamo i u tom trenu poznaje samo nadu i ljepotu vjere. Sama za sebe će često reći da „sporo kopča“, ali u dubini sebe zna da je to ono „Bog svakome daje u njegovo vrijeme“. Mislila je da ne zna slušati, a onda je shvatila da to radi bolje nego mnogi koji se time hvale; mislila je da ne zna govoriti, a onda je pustila Duha i dopustila da je mnogi citiraju; mislila je da nije za animatorstvo, a onda je dobila poziv; mislila je da ne zna nositi, a
onda joj je natovareno i otkrila je Cirenca u sebi; mislila je da ne zna ljubiti, a onda je spoznala da je mnogima najdraže utopiti se u njenom zagrljaju. Tek oni koji je malo više poznaju, znaju da je ona puna zakrpanih „rupa“. Većina tek zna za one dvije „stres-rupice“ na njenom licu. Inače je vrlo otvorena za sve trenutne promjene lokacije, al’ kad je pitanje dugoročnog – u Poljanice ne diraj. Uz to samo još ne smiješ taknut’ u njenu tjelesnu aktivnost i dobar si. Ne, stvarno, nemoj taknut’, trenira boks… Također, moraš znati da voli sve dotaknuti, pa ako je pozoveš doma, obriši prašinu, jer će sigurno gurnut’ svoj prst gdje god može. Razbacane su misli, to je jer ih je previše, ali tako vam je i ona – razbacana a na mjestu. Za opisati ju nema dovoljno prostora, ali ako za nju treba opis u tri riječi – Savao, Pavao i kristolikost. Bit će najbliže. A kažem, ako ju stvarno želiš najbolje vidjeti, odi tamo, kraj mora, do tog kamena, sve ćeš to vidjeti…
