Lidija je u SKAC-u pomalo kao i onomad, među židovima, Gospa: iskoči na scenu kada treba žrtvovati vlastite planove za dobrobit sviju; pohiti uveseliti ili zagovarati; kada Isus nestane među nama ona ga među prvima nađe; odvažna je kada treba nekog u muci
pohoditi i ohrabriti; dok bližnji pati ona je blizu, postojana i vjerna. Lidija ima rijedak dar da bez riječi govori o Bogu. Susreće Ga tako da ostaju vidljivi tragovi na njenom licu i očima, i svatko Ga može ugledati ako joj posveti pozornost. Jednom smo se u tišini vozile čamcem gledajući morsku pjenu koja nam je neumorno donosila Njegove zagrljaje. Svjedok sam tome da je Lidija otkrila način kako ostati u tim
Zagrljajima kroz male svakodnevne stvari. Njena domišljatost, herojstvo i jednostavnost očitovale su se u načinu kako je vodila 72
sata, ali neću otkrivati detalje: neka te žrtve ostanu u skrovitosti mirisati Bogu kojem je radost očinja. I meni je radost – posebno kada prepričava razgovore s djecom s kojom radi. U Lidiji nalazim domišljatost Duha, herojstvo Sina i jednostavnost Oca, a u svemu
Ljubav Trojstva – koje je Lidiju htjelo takvu kakva jest i darovalo ju nama.
