U ovom odlomku posebno su mi odjeknule riječi “I svijetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze”. Pred očima mi je slika malenog djeteta Isusa u štalici. U tami, rađa se svijetlo. To svijetlo koje se ne može ugasiti. Ako sam s Isusom, u meni je bar maleni tračak svijetla koji se bori protiv tame u mojoj nutrini. Koliko puta sam podlegla grijehu? Koliko me samo iste brige satiru iznova i iznova, kao da čekaju trenutak kada sam
slabašna. U tome svemu, priđe mi Isus, istinsko svijetlo. On želi da prihvatim njegovu ruku, da izađem iz tame, iza zidova koje sam sama utvrdila oko sebe, da se ponovno obratim. On je to svijetlo koje zaiskri u meni i kaže “idi, ispovijedi se”, “dođi k meni”.
Gospodine, hvala ti što donosiš svijetlo u moj život, što mi pružaš ruku i ne dopuštaš da me obuzme tama.
