Prvo što sam se zapitao kad sam stao malo nad ovim tekstom je zašto uopće osuđujemo jedni druge? Osuđujem li možda kod drugih ono što nosim duboko u sebi i ne želim sebi to priznati, ne želim se suočiti sa svojim brvnima. Danas nije pravi dan, ali zato ću sutra krenuti… I tako prolaze dani i tjedni i odgađamo vađenje trna iz svoga oka, iz svoje duše, ali zato ne zastajemo i ne odgađamo kad treba drugoga osuditi, komentirati tuđe nedostake, ogovarati i ulaziti u tuđe živote. Tu smo revni i temeljiti.
Pronađimo vremena za kvalitetan ispit savjesti. Pustimo Duhu Svetomu da nam osvijetli prostranstva duše koja je potrebno iscijeliti, neka nam ukaže na koje svjetovne i prolazne stvari nam je srce čvrsto vezano. Kako kaže sv. Terezija Avilska, ptica ne može poletjeti dok je i najtanjim konopcem zavezana.
Pustimo Gospodinu da nam kroz ispovijed liječi dušu, te da ju hrani na oltaru života. A onda kada u njemu nađemo smiraj, iščeznuti će iz našeg srca želja za osuđivanjem drugoga. Stat ćemo pored Gospodina i Marije Magdalene i Isus će nas upitati: „Gdje su oni koje si još jučer htio osuditi“, a mi ćemo na to odgovoriti: „Nema ih Gospodine više“, a On će na to odgovoriti „Ni ja Vas ne osuđujem“..