Poznata nam je svima ona misao „zašto baš meni?“ ili „zašto baš ja?“ kada se zaredaju nesreće u životu. Promišljamo što smo učinili da zaslužujemo takav peh. Ni nesreća ni sreća ne dolaze po zasluzi. Ne pušta Bog na nas nesreću da bi nas kaznio, nego daje slobodu da se dogodi nesreća kako bismo uvidjeli da bez Njega ne možemo protiv zla. A sreća? Kako to da neki ljudi dobiju sve što požele u životu? Kako to da oni koji nastoje živjeti po evanđelju i uzdaju se u snagu molitve ostaju neispunjenih želja? Ne nasljedujemo Krista da bismo bili nagrađeni, nego da bismo pokazali svijetu veličinu Božje ljubavi i dobrote. Prava nagrada su radost u darivanju, krepost iz molitve, mir iz vjere u Božju providnost. On proniče naša srca i vidi svaku želju, ali isto tako zna što nas vodi bliže Njemu, što nam je uistinu potrebno. Tiha molitva u skrovitosti naših soba Bogu je glasna, prisutnost na misi Bogu je na slavu, slušanje prijatelja u nevolji dar je Ljubavi, odricanje raznih želja oslobađanje je mjesta za Božje djelovanje u našim životima.
