Nikad neću zaboraviti scenu iz jednog dokumentarca. Negdje u Norveškoj djeca čekaju prvi izlazak sunca nakon otprilike 2-3 mjeseca neprekidne noći, imaju kostime sa žutim zrakama sunca i žuto obojane obraze. U tom mjestu to je takoreći blagdan i svi se pripremaju za taj veliki dan. Nekako mislim da nisu bitni Watti ni Kelvini ni luxi, nego taj osjećaj, ta radost i olakšanje kad vidiš svjetlo nakon dugog velikog mraka, ta fizička toplina kad te sunce obasja. Pa kad to sve osjetiš onda se ne možeš prestati smiješiti jer ti je lijepo i ugodno. Je li na to Isus mislio? Mogu li moja djela tako nekako svijetliti? Kakvu li su tek toplinu i radost osjetili pastiri, Šimun i Ana kad je stigla Svjetlost na prosvjetljenje naroda? Neizmjerljivu.
