“Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati”. Ova misao iz današnjeg evanđelja potaknula me na razmišljanje o mojoj obitelji, odnosno o našim međusobnim odnosima. Zapitala sam se što me to dijeli, razdvaja, udaljava od mojih roditelja. Zašto često dopuštam negativnim emocijama da zavladaju mojim srcem i u afektu povrjeđujem one do kojih mi je najviše stalo, one koji me ljube više od ičega, one koji žrtvuju sve za mene – svoje roditelje? Kako li je lako dopustiti sumnji, ljutnji, ogorčenosti, oholosti i drugim grijesima da se ušuljaju u moj dom i polagano uništavaju naše odnose. Da, jednostavno je prihvatiti grijeh i ne suprotstaviti mu se. Jednostavno je ne truditi se i biti mlak. Pitam se zašto li je tako jednostavno griješiti, a tako teško ljubiti? Vjerojatno jer, svjesna svoje grešnosti i često to naglašavajući, zaboravljam ono bitnije – da sam stvorena na sliku Božju i da sam ljubljeno dijete Božje. Moj Nebeski Otac toliko me ljubi da mi je darovao obitelj, moje najveće bogatstvo, upravo zato da život ne živim sama, već uz jedan veliki oslonac, potporu i ljubav koju mi nitko ne može pružiti kao što to mogu moji otac i moja majka. Zato ti danas, Gospodine, zahvaljujem na svojim roditeljima i na beskrajnoj ljubavi koju si mi preko njih pružio. Molim Te, pouči me zahvalnosti i ljubavi kako bih mogla ljubiti svoje bližnje Tvojom beskrajnom i čistom ljubavlju. Amen.
