Opraštati. Zvuči lijepo, zvuči plodonosno, donosi radost i mir. No, što kada ne mogu oprostiti? Kada me nešto toliko povrijedilo da se ne mogu izvući iz toga stanja i prijeći u stanje oprosta? Onda pogledam Isusa na križu. Raspelo nam tako mnogo govori. Volim ga promatrati u tišini. Trojedini Bog svega stvorenog, od koga je sve postalo i sve jest, dolazi kao čovjek u svijet. Očekivala bi da će tražiti zlatnu krunu, a ne trnovu. Očekivala bi da će umjesto udaraca bičem tražiti da ga mažu najvrjednijim uljima. Očekivala bi da će umjesto čavala, tražiti zlatno prstenje. A gle, On uze svu bijedu i ponese je na tvrdo, hrapavo drvo križa. Svaki udarac bičem – to je svaki moj grijeh. To je i svako moje neopraštanje bližnjemu. Ako je Vladar svega stvorenog, oprostio meni moje propuste, dao svoga Sina kao Žrtvu pomirnicu, kako da ja bratu svome ne oprostim? Zar mislim da sam toliko velika? Uči me poniznosti Gospodine, da te zaista mogu vidjeti u svakom bratu i sestri pokraj sebe.
