Bog ne traži poniznost kako bi se mi hvalili svojim vrlinama (jer u tome poniznosti nema), već kako bi zavrijedili ući u Kraljevstvo Božje. Iako dijete često ne zna što je poniženje, ono se ponižava i traži pomoć od roditelja. A mi? Tražimo li mi pomoć od Boga? Sve ovo upućuje na to kako se oslanjamo samo na sebe, a ne na Boga. Kada Bog traži da budemo ponizni, da prihvatimo izvjesna poniženja, onda to čini radi nas. Uči nas kako se oslanjati na Njega, a ne na sebe. Ovo oslanjanje na Boga ne isključuje naše djelovanje, već ga oplemenjuje. Ključan je problem kako prepoznati da Bog želi djelovati u našoj svakodnevici. Ponizan čovjek prihvaćanjem poniženja, zapravo prihvaća svoja ograničenja i time otvara prostor za Božje djelovanje u njegovu životu: “Svaka nizina će biti ispunjena i svako brdo sniženo, jer ponizni primaju darove koje oholice u svom srcu odbacuju…”.
