,,Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreće samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” Toliko se puta uhvatim u napasti kako pokušavam pobjeći od zahtjevnosti i težine života, počevši od svakodnevnih životnih situacija, događaja i ljudi, uporno tražeći neki lakši put. Tako se često držim za vlastite želje, nekakve zamisli i planove, misleći kako su ispravni i dobri i kako će me oni napokon učiniti sretnom, slobodnom i zadovoljnom. A od svega toga, mnogo puta mi ostane samo zarobljeno srce, razočaranja i praznine, a križevi koji su tada bili laki za nositi, sada su postali teški. Gospodine, pomozi mi da moj pogled neprestano bude usmjeren na Tebe, kako bi moje čežnje, želje i planovi bili u skladu s Tvojom voljom, a ne mojom. Kada je manje mene, a više Tebe, tada, bez žaljenja i bježanja, svoj križ opet iznova radosno prigrlim, prihvatim ga i nosim ga, shvaćajući kako samo tako, srce moje ponovno postaje istinski slobodno.