Čitajući današnje evanđelje prvo što mi je zaokupilo misli bila je poniznost žene koja
je pala Isusu pred noge. Ona je znala da ne može sama riješiti problem koji je imala sa
svojom kćeri pa je stoga ponizno otišla Onomu koji je veći od nje, za kojega vjeruje da
joj može pomoći. Njezin je pristup, osim poniznosti, pun nade. Čak i uz prvotnu
prepreku „odbijanja“, ne da se smesti i ne odustaje. Vrtim unatrag svoje pristupe kada
mi treba pomoć. Kako ti pristupaš? Možeš li se prisjetiti svojih pristupanja s tolikom
poniznošću znajući da ti samo On može pomoći, da si sam nemoćan? Vrtim i
pronalazim divne trenutke nade. Koje li radosti znajući da nas ima još s tim iskustvom
koje možemo onima koji ga nemaju posvjedočiti da se i oni nadaju.
