Isus i apostoli su gladni, iscrpljeni i klonuli. Trebaju nešto pojesti, otpočinuti i sabrati se u osami. Evanđelist Marko nam čak dva puta spominje da im je potrebna osama na samotnom mjestu. Kad ono međutim…mnoštvo je opet tu. To me podsjeća na mame i tate. Rijetko kad na miru, često bez predaha, djeca su skoro pa u neprekidnoj potrebi… hrane, igre, savjeta, utjehe… A Isus je neizrecivo strpljv. I voli to mnoštvo, svoje ovčice, svoju dječicu. Žao mu je gledati nas kako glavinjamo, pogubljeni. Hvala ti Isuse što me ne napuštaš, što ne kloneš, što me čekaš. Molim te daj mi snage da u svojoj iscrpljenosti i dalje mogu dati sebe kome je potrebno.
