Mogu zamisliti kako Isus sjedi na sredini nekog velikog dvorišta, ispod stabla, u naručju mu dijete, a oko njega tolika masa ljudi. Neki sjede na podu, neki na stolicama, ali većina stoji i svatko se bori da barem jednom ugleda Njegovo lice. Do Njega nekako dolazi glas da ga majka i braća Njegova traže. U tom trenutku lice mu se mijenja, i pitam se što li mu je prošla kroz glavu, koji osjećaj ga je prepravio. Zahvalnosti, ljubavi jer toliko mnoštvo sluša Božju riječ? I upire pogledom oko sebe, pokušava uhvatiti sva lica koja ga tako pozorno slušaju i govori “Tko god vrši volju Božju, taj mi je i brat i sestra i majka. U tom trenutku jedna djevojčica diže ruku i pita “A što je Božja volja, Isuse?” On odgovara – Ljubav. Ali, ona želi konkretniji odgovor, želi jasnije i kao da se počinje ljutiti jer ne razumije. No, onda joj sjedne, tako jednostavno i razumno – sve što činim, radim, mislim, molim i želim neka ima temelj u Ljubavi.