„Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj gori.“ Prvi sam put negdje pročitao da je Isus, prije no što je pošao na Maslinsku goru, završio svoju posljednju večeru pjevajući sa svojim učenicima kako bi zahvalio Bogu. Podsjetilo me to na priču mojeg profesora povijesti iz gimnazijskih dana o tome kako su Rimljani u arene, gdje su se održavale gladijatorske igre, nerijetko u borbu protiv divljih zvijeri za kaznu slali kršćane u doba njihova progona. Neki su od njih radosno u pjesmi i fićukanju svjesno išli u smrt, što je zbunjivalo gledatelje pa su se raspitivali za te ljude i tako se i sami obraćali. Radili su to baš poput Isusa i apostola. Valjda sam nesvjesno i sam još davno naučio da prije nego što nešto tražim od Boga, prvo trebam zahvaliti na svemu što mi je već dao kako bih se obuzdao u oholosti. Volio bih samo kad bi ta moja zahvala bila iskrenija.