Nekada se pitam bismo li mogli oslikati svjetovnost bez duhovnosti? I kako bi izgledale priče o svijetu da nije tuđih osjećaja? Koji oslikavaju Život. Često plaćamo ulaznice da bismo gledali život, nesvjesni kako nas o neocrtanom vremenu uvijek nešto zanima. Da bismo gledali sebe kroz druge. Ili da bismo potvrdili je li ono što slijedimo ispravno. I kopno i svemir besprijekorna su spoznaja. Ipak kako je moguće da razmišljamo o tome da će se sve nad nama jednom rastaliti? Ako vječnosti nema zašto se bojimo? Zašto smo zavedeni onim što nije ispravno? Oni koji vjeruju poznaju istinitost Krista, u svojim djelima žive nevjerojatnu Ljubav i za sobom ostavljaju neizbrisiv trag. Trag Božjeg. Stoga, Kriste budi moja skromna luka onda kada se
spotičem, budi mi dah kada se grči srce moje, budi mi nježnost kada me Svijet iskušava.
