Koliko sam samo puta druge želio uhvatiti u riječi i sve preokrenuti samo kako bih ja bio u pravu. Nekad sam to pokušavao napraviti kroz šalu, a nekada zaozbiljno pretvarajući se ili ne govoreći istinu. To je stvar ponosa kojeg je dobro imati u sebi, ali samo u tragovima. Taman onoliko koliko nam je potrebno da se znamo cijeniti. Sve iznad toga upropaštava nas, a posebno naše odnose s drugima. Ponos mi ne da da priznam vlastite pogrješke pred drugim, koliko god ja znao da nisam u pravu ili, još gore, ako sam za nešto kriv. Kad ipak uspijem priznati, osjećam se kao gubitnik, a pobijedio sam tu jad oholosti u sebi. „Pošalju Isusu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi.“, kaže današnje evanđelje. Baš poput farizeja i herodovaca i mene nečastivi šalje da se zbog ponosa udaljim od Tebe i od drugih ne priznajući svoju grješnost, svoju čovječnost. Daj mi, Bože, tako potreban duh skromnosti.
