“Poći u Jeruzalem”- nekako shvaćam kao..ići prema muci. Iako je znao šta ga čeka, Isus je odlučno krenuo prema Jeruzalemu. Koliko se često bojimo suočiti sa svojim problemima, “oči u oči”, suočiti sa svojim slabostima? A isto tako znamo drugom prigovoriti zbog istih stvari, pametovati i praviti se veći nego što jesmo. Zbog čega je to tako? Zato što u tim osobama vidimo svoje mane, probleme, svoje osobine. Prigovaranjem i pametovanjem pokrivamo svoje nutarnje slabosti. A sve to “dođe na naplatu”, sve nas to dočeka kad ostanemo sami, ja i On.
I zašto to dopuštam sebi svaki dan iznova, razmišljajući: “ma nije to ništa…”. Je li to način kojim želimo živjeti cijeli život? Je li to način kojim želimo postati bolji ljudi? Je li to način kojim ćemo pokazati, svojim primjerom, kako slijediti Isusa? Samo jedna stvar nam može pomoći u suočavanju s našim problemima, a to je molitva!
