Čini mi se kao da na kraju sav spas, mir i svo spasenje se krije u – Isusovom naručju. Oholost, uznositost, sebeljublje, zavisnost, sve tu nestaje, gubi na značaju i sve postaje Ljubav. Koliko puta u danu, izaberemo sebe i svoju veličinu, koliko puta krenemo na posao, u obaveze, projekte, a da ne upitamo Isusa hoće li poći s nama. Hoće li on voditi taj dan i biti Prvi u svemu što radimo. Tu nam je spas, a toliko nam je težak… Isuse poželim uvijek biti to dijete koje primaš u svoje naručje i pozivam te da ideš samnom kroz ovaj život i sve njegove trenutke pa čak i onda kada te negdje ne bih htjela. Jer znam da je samo u Tebi smiraj moj.