Jedan naizgled običan dan, gdje je jedan običan par došao u hram obaviti ono što se priliči i susreo neke naizgled obične ljude, ne bi ih čovjek ni primijetio. Kad se gleda izvana, da – ništa neobično. Ali nije u tome susretu bilo ništa običnoga. Josip i Marija došli su posvetiti svoju Prvinu. Obični dobroćudni starac je izrekao tako velik i važan hvalospjev. Obična mala starica je prštala od Radosti. Kako to? To je Djetešce među njima, velika Svjetlost za sve narode. Svjetlost koja sjaji u svakodnevici, u običnosti. Tiha, nenametljiva, stalna, sveobuhvatna, prožimajuća Svjetlost. Prosvjetljuje li mene ta Svjetlost na jedan običan četvrtak? Gdje je bio moj dragi mali Isus u ovom četvrtku? Ili srijedi, petku? Molim te Djetiću da Ti pohrlim u radosti svaki dan i da Tebi predajem svoju prvinu i svoje najbolje.
