Mislim da je svatko tko je prvi put čuo prispodobu o izgubljenom sinu razmišljao kao stariji sin ili mu je barem malo bila apsurdna reakcija oca koji dočekuje svoga izgubljenog sina. Ja sam također, prvi put razmišljala kao stariji sin i uvijek me bunio taj milosrdni otac koji prašta svome izgubljenom sinu. Sada me ova prispodoba uvijek iznova razveseljava. Uvijek me ponovno motivira da se “vratim” Ocu. Lijepo je znati koliko god daleko idemo, koliko god se odaljavamo uvijek se možemo vratiti Bogu.
