Poslanica Rimljanima ide prema svom krešendu u 8. poglavlju gdje sv. Pavao iz vlastitog iskustva govori o snazi Božje blizine u najrazličitijim kušnjama i patnjama. Svako naše nastojanje oko vlastite duhovnosti i dubljeg, osobnog poznavanja i priznavanja Boga mora ići prema istinskom susretu s Njim i sve je nepotpuno bez toga susreta. Na mnogima katoličkim seminarima i susretima u svjedočanstvima koji su uobičajeni na takvim mjestima pojedinci svjedoče da su „čuli glasove“ – Isus im je rekao ovo ili ona, Marija je šapnula ono… Kakav god da je bio ili jest taj naš susret s Njim, on mora biti za nas izvor promjene srca i ponašanja. Tada smo upoznali Ljubav Božju od koje nas ovaj svijet ne može više odvojiti i tada vjerujemo da Isus zaista hoda nama ususret kako svjedoči današnje Evanđelje unatoč prijetnjama toga istog svijeta i zla u njemu koje ne želi da se taj susret dogodi i za nas.
