Kad razmišljam o znaku kojeg ne prepoznajem, Isusu na kojeg se ne obazirem, sjetim se Isusa u hostiji. Koliko se god trudio, srcem ne shvaćam veličinu pričesti. Isus na oltaru, Isus na usnama, Isus koji fizički postaje dio mene, skriven u mojim stanicama, isprepleten u tkanju moga tijela. Isuse ne daj mi da budem gluh slijep na tebe. Dopusti mi da te bude sve više u meni. Pa da ne budem ja, nego samo ti. Daj mi tu ljubav da ti se dam potpuno, da se rastopim, izgubim u tebi, koji si sama ljubav. Pa da tek onda zaista budem, da postanem uz onoga koji je oduvijek bio. Onoga koji se zove “Ja jesam”.
