Kako Isus sa mnom polako ulazi u komunikaciju, u odnos. Govori mi, potiče me, a ja kao ova Samarijanka ne razumijem pa molim „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ Ne shvaćam o kojoj ‘vodi’ je riječ. Mislim po svom, ali Isus se spušta na moju razinu. Nekad si, Gospodine, i sa mnom trebao ovako postupiti, reći mi preko svog svećenika nešto pa da i ja zaključim: Isus je živ! I želi mi dobro! Poučavaš me kakve klanjatelje traži Otac. Autentično je klanjanje Ocu u duhu i istini – želim odmjeravati svoje riječi da budu od istinskoga mene, ne bacati ih u prazno, želim činiti djela koja god činim, ja u Bogu, a ne u nekim lažnim oblacima. Kako se osjeća radost Samarijanaca, vjerujem da su se drukčiji vratili u svoju svakodnevicu nakon ta dva dana s Isusom. Isuse, Ti si živ.
