Čitajući ovo Evanđelje, pitala sam se kakve su Natanaelu misli prolazile kroz glavu kada mu je Filip rekao da su našli Isusa? Je li bio pomalo tužan jer ga on još uvijek nije ‘susreo’? Ili je možda razmišljao o tome kako je on Isusu potpuno nebitan i zašto bi mu onda bilo stalo do njegovog života. Zamišljam kako je Natanael, iako možda pun tvrdoglavosti, sumnji i nevjere, ipak ispod te smokve, u tišini, u dubini svog srca toliko čeznuo za tim prvim susretom da se Isus i on upoznaju, da ga Isus pronađe i kaže mu kako mu je važan. Možda se i ti ponekad, zatvoren u svojoj sobi i sjedeći u tišini pitaš je li Isusu uopće stalo do tebe i do tvog života, je li možda zaboravio na tebe? Vjerujem da se baš kroz takva pitanja očituje ona uistinu istinska vjera, istinska čežnja za živim susretom, a preko koje On, onda kada su nas opet obuzele sumnje, beznađe i strahovi, poput nježnog šapata dolazi i silazi duboko u tvoje srce. On te tada iznova podsjećakako je On prvi tebe pronašao te ti s tolikim osmijehom govori kako si u Njegovim očima neizmjerno ljubljeno, voljeno i vrijedno dijete Božje.
