Isus gleda mnoštvo na kraju snaga, izmučeno. U zajedništvu sakupljeno, a tako osamljeno. Često sam i ja u tom mnoštvu, ali On me vidi. Baš mene. Potiče me da molim za nove žetaoce. Da pitam Oca koji je moj klas u žetvi. Šalje me. Raditi mirno i tiho na povjerenom mi klasu, strpljivo. Njegovim imenom i svime što mi je dano pozivati ovcu po ovcu nazad u tor. Često se bojim odmotati sve šarene paketiće darova koje je besplatno povjerio mojoj duši. Jer ne mogu. Jer ne znam. Ali, On može, On zna. A možda baš u meni, prašnjavo i zaboravljeno, leži zvono koje će dozvati ovcu izgubljenu. Možda baš ruke moje duše kriju melem rana bratovih i lijek za bolest sestrinu. A trebam samo primljeno otpakirati. U Darivatelja gledati, po Njemu i za Njega svima radosno dati.
