Ulazi Isus i u Kafarnaum moga srce čije su ulice često neprohodne, prašnjave, zakrčene slabošću. I prolazi znajući da ga trebam kao što ga je trebao Satnik. Satnik mu prilazi. Ne boji se. Donosi mu bližnjega. Priznaje mu svu vlast. Vjeruje čvrsto i ponizno. Ne zato jer vidi i zna. Vjeruje jer ljubi. Vjeruje jer pronalazi Kralja u svojim odnosima, u svojoj svakodnevici. Ja tako često tražim da On priđe meni sklupčano ga čekajući u svome strahu, u svojoj prašini i malovjernosti. A On prolazi. Ali, strpljiv je. Ide polako. I prolazeći čeka da mu priđem, da mu drugog donesem i tako neizmjerno i za sebe primim. Čeka da ljubim, da ga u svemu prepoznam, da mu ponizno služim. Čeka me za stolom u vječnosti da blagujem s Njim. U svakom mom trenu, čeka da ga zadivim.
