Često se uhvatim kako zapravo ja predstavljam to mnoštvo koje svom silom želi baciti kamen i to na samu sebe. Samoanalize, preispitivanja,
okrivljavanja, osjećaji nedostojnosti i srama. Ponekad me začarani krug tih misli sprječava da progledam i ugledam Svjetlost koja pokušava doći do mene kroz ljude, iskustva, svakodnevne sitnice. Odbijam primiti Ljubav jer si nabijam grijeh na nos, a Isus mi oprašta i čeka me raširenih ruku. Pitam se kako se Isus osjeća zbog toga. Rastužuje li Te to, Isuse? Daj mi da se više gledam Tvojim očima i ne dopusti da me osjećaj srama udalji od Tebe.