„Gospodine! Zar Ti da meni pereš noge?“, ma neka, ne
treba, pusti…
U redu je da netko baš mene voli. Da sam dostajan
truda svojih prijatelja, brige i muke svojih roditelja. Da
sam vrijedan Kristove žrtve.
Ako se ne prestanem poput Petra opirati Tvojoj ljubavi,
ako Ti ne dozvolim da me opereš, neću imati dijela s
Tobom. Ako ti ne predam svoju prljavštinu, nikad Te
neću upoznati u Tvojoj biti. Tvoja priroda nije u nekoj
apstraktnoj ljubavi, nego upravo u tome što me baš
ovakva jadnog ljubiš i prihvaćaš, za svoj stol primaš i
za mene se takvog predaješ na stolu euharistijskom, na
Golgoti.
Toliko puta mučim se pred tobom, frustriran jer sam
nesposoban da za Tebe budem dobar, savršen, više
nalik anđelu. A Ti me danas podsjećaš da si me stvorio
kao čovjeka i da su upravo moji grijesi, moj stid i moja
prljavština ono što želiš da Tebi predam, Tvoja briga,
ono što si već ponio na križ, oni darovi koje u kruhu i
vinu prinosimo na oltar. Oni su zapravo stvar prošlosti.
Hvala ti, o Isuse, čiji je kraljevski plašt ubrus kojim nam
služiš, što se toliko ponižavaš da nam se daruješ u
kruhu Euharistije. Daj da prihvatim Tvoje poniženje za
mene i da se iz toga rodi poniznost, iskreno pokajanje
za grijehe kojima te povrijedih i zahvalnost od srca za
tvoju ljubav.