Da roditelji nekada ipak znaju što je najbolje za njihovo dijete svjedoči nam – Matej Deur!
Godine Gospodnje 2015. u ljeto izlaze rezultati mature koju sam napisao katastrofa, predmeti koji su mi bili važni za fakultete koje sam htio su došli sa lošim rezultatima, a predmeti koji mi nisu bili potrebni skoro na nijednom fakultetu su bili vrlo dobri te tako praktički izgubim mogućnost upisa fakulteta kao što su FER i FSB, ali Gospodin nekim čudnim putevima pokaže na TVZ koji upisujem. Upadnem na TVZ, no zbog toga jer sam se katastrofa osjećao oko svega toga (niti mater nije bila previše ponosna) jedna obiteljska prijateljica predloži mome ocu, a on kasnije meni, da odem na neko mjesto koje se zove Modrave. Kada kažem da je meni otac to predložio malo uljepšavam jer me je nazvao dok sam radio i samo rekao otprilike slijedeće: „ zvao sam za ove Modrave, nazvat će te jedna mlada dama kroz 15ak minuta pa s njom dogovori šta treba…“ i tako sam ja dobio uputu gdje se prijaviti i pogledati što mi treba od stvari i kako doći do svog cilja, iako sve do samog dolaska nisam znao niti što to je, niti što ću to točno tamo raditi.. zbog svega toga do samog dolaska na modravsko tlo je sve nekako i dalje bilo nestvarno – gledaš ljude kako ulaze u bus sa vrećama za spavanje i svi kuže da idu na isto mjesto, a opet se svi prave ludi jer nitko nikog ne zna, dolazim u Drage gdje sunce udara, a po nas dolazi neki lik u kombiju i već tada izgleda kao filmska scena, a najbolji dio tek počinje. Dolazimo do pontona i Bogu hvala momaka nedostaje pa me zapadne ubacivanje kofera ispod palube, a samim time kao nagrada vožnja brodom do Modrava. Iskačemo iz broda, pravi se lanac i vade se koferi i torbe, nesvjestan svega što me čeka vidim šatore i sve izgleda nekako čudno. Prvi koraci sa pontona po modravskom tlu već su posebni, jer sve nekako posebno odiše – nekako drugačije, no ono što sam zapamtio na svojim prvim koracima bilo je mnoštvo osmijeha kako onih koji nas dočekuju tako i nas naivnih koji smo došli.
Pronaći sve u Kristovoj ljubavi
To je bilo Matejevo prvo od mnogo ljeta provedenih na Modravama, a tamo se iznova vraćao iz jednog jednostavnog razloga:
Nisam siguran jesu li to samo te mladenačke godine, ali sam došao na taj kamp sa toliko pitanja, a tako malo odgovora, a opet sve sam ih pronašao u Kristovoj ljubavi. Ono gdje sam ja pronašao Njega i gdje je on još više pronašao mene je u svim onim stvarima kojih sam se bojao i koje sam skrivao od samog sebe – klasična pitanja svrhe, poziva, smisla, vrijednosti, muževnosti i sl. Na sve mi je odgovorio sa svojom ljubavlju.
Teško je reći koliko su Modrave utjecale na mene, a da ne budem presubjektivan. Naime, kada sam se prvi put vratio sa Modrava, moja cura i nekoliko bliskih prijatelja tvrdili su da jedno 6 mjeseci nisu uopće imali osjećaj da sam ista osoba, tvrdili su da sam se skroz promijenio. Ovo ne govorim oholo, niti u nekoj lažnoj poniznosti nego kao dokaz toga da Modrave nisu jedno od onih mjesta koje te ostavljaju istim i koje te „drže“ samo dok se ne vratiš u svoju svakodnevicu. Prije svega naučile su me jednu od najvažnijih stvari – osoba prije svega. Uvijek i u svemu paziti na dostojanstvo druge osobe kao ljubljenog dijeta Božjeg je prekrasna i preteška dužnost, gledati na taj način roditelje kada se s njima ne slažeš, a znaš da im ne možeš objasniti svoju stranu, prijatelje koji su te povrijedili ili srljaju u neku propast, a kasnije ženu koja ti je svakako put prema nebu, ako nikako drugačije onda tako što ste križ jedno drugom, sebe samog u trenutcima kada misliš da ništa ne vrijediš – sve to je u najmanju ruku izazovno i zabavno. Jednako tako ljubiti beskompromisno, ljubiti Kristoliko – ne bih previše o tome – sve što ću reći je da nisam siguran bih li znao što je prava Ljubav i na kakvu sam pozvan da nisam tamo bio. Kao muškarac naučiti što znači voditi i žrtvovati se za one oko tebe, kako imati oči otvorene za ono što je istinski važno i hrpetina drugih stvari su definitivno utjecale na moj život u odnosu prema bližnjima, prema poslu, prema dužnostima…
Neugodno i nepoznato, a odlično!
Iako su 2015. godine Modrave bile već 13 godina stare, teško je bilo tada (a i sada) doći pripremljen za takve uvjete života:
Iskreno, meni je na prvu bio šok! Nema struje tako da sam morao mobitel ugasiti na tjedan dana jer smo mogli puniti iste tek dan prije odlaska pa sama činjenica da moram napisati tada curi (danas ženi) da me neće biti tjedan dana je već izazvala nemir. Ušao sam u šatore u kojima su tada bile palete na podu i svatko je imao dvije palete na koje ide vreća za spavanje i to u društvu paukova, skakavaca i svega ostaloga. Uz to sve pitka voda je samo za piti pa je po prvi put u životu potrebno prati zube, kupati se i ostalo u slanoj vodi. Posuđe prati u zemlji je također u najmanju ruku bilo zanimljivo. Imati svaki dan dva sata stvarnog fizičkog rada gdje se koristi sjekira, macola, kramp i ostalo (bar za muški dio kampa) je jednom gradskom djetetu bila prezanimljiva i zabavna stvarnost. Sve u svemu bilo je neugodno i nepoznato na početku no već drugi dan kada se samo baciš – sve to postane odlično. Štoviše, ono što me je šokiralo je da sam uživao u takvim uvjetima, volio sam to što postoje dijelovi dana koji su fizički teški, volio sam dijelove dana gdje sam bio sam, Krist i ja, i volio sam svirku i zezanje na pontonu. Tih tjedana dana na Modravama je bilo teško, ali prekrasno.
No upravo u takvim “ekstremnim” uvjetima nastaju najbolje priče, a Matej ih ima pregršt.
Uff, previše za nabrojat no ako moram odabrati jednu to bi bila večer kada smo se kao animatori sa svojim grupama okupili navečer nakon kateheze oko križa koji je bio položen ispod kuhinje, a do sjenice. Modravsko nebo, zvukovi te noći, stanje srdaca i gledanje mojih tada „srdelica“ koje svaka sama sa sobom vodi bitku kako bi stari čovjek umro, a Krist usadio novo srce i općenito cijela ta večer ostali su mu zauvijek u srcu. Bilo je tu još dosta toga, gledati Rukavinu kako spašava šator usred oluje tako što se bacio i legao na jedno krilo šatora i više brine o Matićevom brevijaru nego sebi i svojim stvarima, oca Matića kako skače na „bombu“ i na blagdan svetog Ignacija traži da se ne donose bilo koji sladoled nego najbolji, kuhare koji od riže prave pudinge, lica sudionika koji dolaze na duhovne vježbe u šutnji, a ne znaju da će biti tjedan dana u šutnji, buduće modravske parove kao što su Marta i Rus, velikodušnost sudionika koji kupuju modravske majice za djedove i bake kako bi pomogli kamp, Dominika i „senior“ ekipu kako te uče upravljati brodom i brinuti o drugim stvarima u kampu….
Ako znate Mateja, onda znate kako nijedan razgovor s njim ne prolazi bez neke duhovite i lude priče, pa tako ni njegova stranica Modravskog spomenara ne može proći bez njegove najluđe avanture: Najveća ludost je definitivno bila sa Robertom Mehumom skočiti usred olujnog nevremena za brodom jer je pukao konop kojim je bio vezan te isti nekako vratiti nazad. U tom trenutku sve izgleda nekako nerealno – grmljavina, ogromni valovi, vjetar, kiša zbog koje jedva vidiš koji metar ispred sebe i brod koji kao da se udaljava, kad ono stvarno se udaljava. Trčimo prema pontonu skačemo za istim u zadnjoj suhoj majici i razmišljam o tome kako će me mater ubiti ako uništim sve majice, ali usprkos svemu tome opet je bilo nešto prekrasno u svemu tome…
Modrave žive već 20 godina, u čemu je tajna?
Mislim da ima dosta tajni kao što je sama posebnost tog mjesta koje je natopljeno krvlju, znojem i hrpom molitava mnogih danas (ne)znanih ljudi, uz to svi ljudi koji su došli tamo i darovali svoje srce Kristu, svi ljudi koji su se mogli ogoliti u svojim slabostima do kraja pred drugima… no pored svega toga u srcu mi je uvijek odgovor na ovako pitanje – poziv u nepoznato. Kada promatram vjeru Abrahama, Izaka i Jakova, pa i svih proroka, skoro pa svi oni su se u nekom trenutku na neki način se morali baciti u nepoznato. Morali su dopustiti da Gospodin bude voditelj njihovih srdaca, doći konkretno u mjesto o kojem ne znaš sve, gdje ne možeš utjecati na sve, dopustiti si da te u toj nepoznatosti iznenadi dubina Kristove ljubavi i onda u svemu tome kao Abraham vidjeti da Gospodin daje ne ono što ja mislim, nego i više od toga te da baš ondje gdje ja mislim da je nemoguće Gospodin ispunja plan svoje ljubavi.
Ako se i ti želiš doživjeti Modrave, prijavi se za Jednostavno ljeto. Mjesta ima još malo, a prijavnicu možeš pronaći OVDJE.
