Eksperimenti koje radimo u SKAC-u različitog su karaktera, oni koji nas osobito dovedu u stanje zahvalnosti i poniznosti se zasigurno odnose na dimenziju služenja. Jedan od njih su i odlasci u Banovinu. Zahvaljujući cjelogodišnjoj prisutnosti SKAC Osijeka i SKAC Splita na potresom pogođenim područjima, bili smo u mogućnosti upustiti se u još jednu avanturu.
Pišući o iskustvima koje smo doživjeli i proživjeli nalazimo se pred izazovom kako to iskustvo približiti nekome tko ga nije imao, pa ćemo to napraviti onako kako smo naučili, ili kako nam je to iskustvo došlo:
Na proslavi SKAC-ovog 20. rođendana, naši dragi prijatelji iz Splita i Osijeka puno su nam pričali o Banovini. Kada bi ih pitali kakvo je njihovo iskustvo volontiranja na Banovini, u trenutku bi im se na licu pojavio veliki osmijeh. Na njihovom licu mogla sam primijetiti da su to ljudi koji su tamo susreli Boga. To je bilo lice koje se susrelo s Bogom, koje radosno drugima govori o tome i kod drugoga izaziva želju da i on pođe tamo i potraži Boga.
Prošlog sam petka popodne postavila pitanje: “Bok, ne znam jel imaš već planove za sutra.. ali jel bi išla možda sutra na Banovinu?” – odmah sam čula odgovor “Idemo! “. Ne čudi me taj odgovor, kad je sve u nama pozivalo da dođemo.
Sljedećeg dana u zoru, okupila se grupa ljudi u SKAC- ovoj zelenoj sobi na doručku. Dio ekipe bio je na cijelonoćnom klanjanju, neki su došli na zornicu, a treći su se okupili kako bi krenuli prema Banovini. Nakon doručka, utovarili smo sjekire, lopate, motrku, rukavice u kombi i krenuli prema Petrinji.
Tamo nas je strpljivo čekala ekipa iz Osijeka. Na njihovim licima ponovno vidim radost. Ovoga puta zato što su na putu iz Osijeka tražili svjetlo u crkvici u kojoj je zornica. Tražili su i našli su!
U Petrinji smo se pomiješali s Osječanima. Jedan kombi krenuo je put Župića gdje je trebalo do kraja srušiti urušeno skladište za drva, a drugi su krenuli u Goru gdje je trebalo baki Marici nacijepati drva za zimu.
Po završetku akcija, ponovno smo se okupili i zajedno otišli na ručak. Susret smo završili kuhanim vinom i čajem u Sisku te zajedničkim magis krugom u kojem smo podijelili svoja iskustva.
A gdje nam je bio Bog?
U plavom stolnjaku naših domaćina kojeg su stavili na stari stol kako bi nam poslužili svoje domaće kobasice.
U baki Mari koja je za nas pekla palačinke.
U suncu koje je grijalo lice.
U osmijehu dok su se dodavale cigle.
U snazi dok su se neumorno cijepala drva.
U hrabrosti momaka koji su po rukovali motornom pilom. I u još većoj hrabrosti kada su trebali stati i ponizno reći da su umorni i da im je dosta.
U brizi da cjepanica ne završi nekome na glavi dok prolazi pokraj.
U zahvalnosti jer nitko nije nastradao.
U uredno poslaganim ciglama i cjepanicama.
U zajedničkoj molitvi i pjesmi.
U zalasku sunca.
