(Samoprozvani) Volonterski kabinet
Anamaria je sociologinja, Vesna socijalna pedagoginja, a ja sam psihologinja. Godinama smo sve tri tu negdje, a zadnjih nekoliko mjeseci smo u plavoj sobi SKAC hodnika, neskromnog naziva Volonterski kabinet. Anamaria je voditeljica 72 sata bez kompromisa, Vesna i ja smo u Volonterskom centru. Sažeti opis onoga što radimo je da okupljamo ljude da bismo ih uputili dalje – u neku aktivnost SKAC-a ili u neku od suradničkih udruga. Prije toga, naravno, razgovor, edukacija, eksperiment. Naš rad, kao i volontiranje, treba biti odraz Božje ljubavi, izraz poslušnosti i put produbljivanja odnosa s Bogom.
Svaka od nas ima svoju priču o dolasku u SKAC. Vesna ga je okusila prvi put na Modravama prije 10 godina, a Anamaria i ja preko Effate, ali objema su volonterski kampovi bili okidač za nešto više. Drugi ljudi, prijatelji, odigrali su važnu ulogu u tome da se priključimo, i ostanemo. Ali osvrčući se natrag, u SKAC-u smo sada zbog onih malih “da” kada je Bog tražio to “da”. Da nas je prije 5 godina pitao želimo li raditi ovo, sve bismo rekle ne. Ali tako, dan po dan, kamp po kamp, igra po igra, razgovor po razgovor… tu smo gdje jesmo. I željeli bismo da svi budu baš gdje ih Bog u danom trenutku želi.
Perspektiva koordinatora volontera ili voditelja projekta je drugačija od perspektive volontera. Kada sam vodila kamp u Maloj Gorici 2015, bilo mi je teško prihvatiti da neću sudjelovati u radionicama. Razina mog neiskustva očitovala se sve do početka kampa kada mi neki stariji i pametniji nisu rekli da je to nemoguće. Pitala sam se pa što ću onda raditi. Posla nije nedostajalo, ali meni je ipak nedostajalo biti zaronjena među djecu. Iste te godine, u tranzicijskom izbjegličkom kampu , p. Tvrtko naučio me važnosti služenja onima koji služe. To mi je pomoglo prihvatiti smisao prethodnih iskustava. Biti voditelj volontera za mene znači često ne vidjeti plodove, osjećati se bespomoćnom i nedoraslom. S druge strane, malo što je snažnije svjedočilo Božju veličinu od sagledavanja lanca volontiranja, malo što mi je posvjedočilo Njegovu kreativnost. Vidjeti kako svaki volonter ima ono nešto nezamjenjivo, kako je zajedništvo potrebno za male i velike lijepe stvari je neprocjenjivo. Netko će kuhati, netko će voziti, netko će u zadnji tren smisliti dobru aktivnost, netko će nasmijavati, očistiti, printati i slagati materijale do dugo u noć…
Vesna će se složiti da je rad s volonterima najčešće radostan. Kada volonter dođe s pričom što je doživio, oduševljen jer se mala Josipa nasmijala više puta, jer su na licu mjesta smislili nešto bolje od planiranog, ili s dijelom sebe koji ti velikodušno dijeli – zaručio se, pozvana je na spoj, mijenja posao – teško je ne ustuknuti pred tolikim poštovanjem i povjerenjem.
Ima i strahova i nesigurnosti. Drugi imaju očekivanja – hoću li ih ispuniti? Kako ću raditi s nepoznatim ljudima? Anamaria je prošle godine vodila projekt 72 sata bez kompromisa. U timu su bili ljudi koje nije poznavala, a koje je okupila uz pomoć starijih SKAC-ovaca. Trebalo je puno povjerenja skočiti i prihvatiti se posla. Sada joj ti ljudi nisu nepoznanica, nego prijatelji. A prijateljstvo se očituje ponajprije u tome da nikome nije problem ostaviti svoje planove i poslove da pomogne onom jednom u nevolji, onoj jednoj ovci. Upravo te trenutke Vesna bi izdvojila kao najljepše. Pod ruku s tim idu i otvorenost vrata ureda i ljudi koji ulaze i izlaze iz njega koje Anamaria nadodaje.
A gdje susrećemo život osim u ovoj ljepoti jednostavnosti, domišljatosti i herojstvu SKAC-a?
Vesna će reći – u prirodi, modravskom moru, suncu, šumi… u čudu djece iz Bistre, koji naizgled ne razumiju i ne mogu mnogo, a govore neprestano i jasno, jednostavno. U zajedništvu koje se pokaže u borbi protiv kiše na Modravama, i koje urodi urednim i čistim SKAC klubom. Umor poslije planine, prave ili one koju svlada svaki dan na poslu. Voli napraviti nešto za jesti. Puna života, ljubavi i vjere, ipak se boji – i to miševa i štakora. A ponekad, i da neće stići do Onoga koji je stvorio more i planine i te miševe.
Anamariju dotiče život kada se zrake sunca probijaju kroz oblake, i živi ga u igri, koja je lišena suvišnog i koja ne ovisi o vrućini, hladnoći ili visokoj travi. Voli SKAC-ove vrijednosti i prepoznati ih u drugima, sve društvene igre, izazove i rješavanje izazova. A boji se egzistencijalnih stvari kao što su udruživanje maslaca i pekmeza, neiskorištavanje danih talenata, nereagiranje i neprepoznavanje potreba.
Moj strah je život na površini, neprimanje i nedavanje čitave sebe. I, miševi. Susrećem život u mirnoći i jednostavnosti grlice na prozoru, u trčanju onima koje volim, u nesputanoj sreći mog djeteta i mojoj nesputanoj sreći kad netko iskaže dobrotu onima koje volim i u primljenim i odaslanim pismima. U tim trenucima čujem Boga, a govoriti mu volim prikazujući češljanje Kristine, peglanje, sve teške i lake zadatke koje dan nosi, i uživanjem u prvim gutljajima kave.
Svaka od nas ima svoj jezik s Njim. Anamaria i On druže se u tišini, dok moli promatrajući. Vesna Mu se obraća dok pliva i pjeva, hoda, izgovara riječi Časoslova u paru.
A sve tri, uz ovomjesečnu Zlatnu krunicu, molimo da u ovom kabinetu uvijek bude mjesto za Boga i susret s Njim.
