Došao je čas da vas upoznamo s još jednim biserom SKAC-a. Naša nova gošća 25-godišnjakinja je osječke krvi, ali sada već palmotićevskog identiteta. Dok je Osijek njezino prebivalište, SKAC Palma je zadnjih godinu i pol njezino stalno boravište. I ne krije radost zbog toga. A ne krijemo je ni mi! Tihana je uistinu biser SKAC-a, voljna pomoći gdje god zatreba, beskompromisno se dati uvijek i svugdje, i ono najvažnije – pronaći u svemu Njega te Ga donijeti drugome.
Godine: 25
Zanimanje: logoped
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? Volontiram i pohađam 3D formaciju, a izvan SKAC-a sam zaposlena kao logoped u jednom privatnom kabinetu
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Herojstvo i ljubav. Herojstvo jer putem volontiranja činim ponekad pomalo lude stvari i razbijam puno svojih strahova. Ljubav jer ju sada najviše pokušavam živjeti. Dati je, a posebice naučiti primiti.
Čega se najviše bojiš? Visina. I da ne ostvarim svoju svrhu.
Što najviše voliš? Igrati se s mlađim bratićima. Skakati na trampolinu, spuštati se niz tobogan, ljuljati se, igrati Need for speed, vijati se po kući. Sve. Jer je kod njih kod kuće sve dopušteno 🙂
Glas srca kao putokaz do SKAC-a
Tihanin dolazak u SKAC pravo je malo svjedočanstvo. Naš Bog zaista nam progovara na maštovite i osebujne načine, svakom srcu zasebno i samo njemu razumljivo. Tako je u doba pandemije, najstrožih mjera i karantene, progovorio i Tihaninom.
„Prolazila sam jedan jako težak period u životu. A tada je došla i korona. Svi smo bili doma. Slučajno sam naišla na prijenose Misa mladih. Vodio ih je pater Špiranec.“ Kako je pater bio karakterno sličan njoj, osjećajan i nježan, ali i šaljiv, gledala je te mise i u poluplaču zavapila Bogu kako bi barem mogla popričati s njim i doći do SKAC-a. „Bila je to jedna snažna čežnja u mome srcu. Ni sama tada nisam bila svjesna otkuda i zašto, no sanjala sam SKAC.“
Ipak, stvari nisu bile baš tako jednostavne za nju. Tihana je tada bila završna godina fakulteta te se nakon diplomiranja najesen planirala vratiti u rodni Osijek. Glas u srcu koji se nije stišavao, već je i dalje usmjeravao prema Palmi, bio je odlučujući za jedan tada odvažan, a danas može reći i herojski pothvat. „Tri dana prije predaje diplomskog javila sam mentorici da neću predati diplomski već upisati apsolventsku godinu.“ U tom trenutku nije imala ništa – ni stipendiju, ni dom, ni cimericu. Upisala je 3D formaciju i u roku od dva tjedna dobila sve. Dom, stipendiju, posao gdje je danas zaposlena i – SKAC.
Volontersko darivanje
Osim što je kod nas polaznica druge godine 3D formacije, ona je i naš marljivi volonter. Kako i sama kaže, uvijek se trudi da to bude nešto različito. Od čišćenja do pečenja kiflica. Od odlaska na Modrave do – jednog eksperimenta namijenjenog samo za dečke! „Jednom sam se slučajno prijavila na eksperiment koji je bio samo za dečke. Došla sam tamo, bilo je 9-10 dečkiju koji su teglili knjige, bilo je presmješno.“ Osim toga, kao posebno volontersko iskustvo navodi kuhanje na Modravama kada „tjedan dana daješ sebe za druge“.
Zašto toliko volontira? „U svakom eksperimentu, u svakoj volonterskoj akciji, bez obzira koliko je drugačija, tebi dođe Bog.“ Osjećaj da daje sebe i ne očekuje ništa, a dobije toliko puno, osjećaj je koji je gura naprijed. Uz to, smatra kako joj je upravo volontiranje pomoglo kod upoznavanja same sebe i uočavanja jakih i slabih strana u odnosu s drugima.
Bogati plodovi
Uz sve ostale obaveze, ponekad i ona sama doživi „burn out“. Ipak, govori kako bez SKAC-a ne bi nikako mogla jer to je ono što njoj donosi život. „ Kada nakon radnoga tjedna dođe petak navečer nije mi problem otići na Modrave, jer da toga nema, još više bi izgorjela.“
S velikim osmijehom na licu govori nam kako joj je SKAC uistinu promijenio život. „Nisam sigurna je li prošla jedna volonterska akcija, jedno naše druženje, jedna Misa mladih, koja nije ostavila trag na meni. Promijenjena sam, zrelija i samopouzdanija. I naravno, više uočavam Boga u svemu.“
„Super“ uspomene
Za kraj, Tihana je napomenula koliko voli male situacije u danu te je s nama kroz smijeh podijelila jednu stvarno super uspomenu. „Kuhala sam na Modravama, Jurja i ja smo išle kupiti gorivo za akumulator. Jurja je vozila kombi, a ja sam bila njezina tajnica. Nazvala sam patera Špiranca i upitala ga koje gorivo nam treba za akumulator. Upitao me imamo li kanister, a nakon što sam ja na to odgovorila potvrdno, pater je rekao – ‘Super’. I tada je vladao muk 10 sekundi jer sam ja mislila da nas on pohvaljuje na kanistrima, dok je zapravo Super gorivo bilo ono koje nam je trebalo.“
Osim dječje zaigranosti, Tihana je spomenula da jako voli biti domaćin i ugošćivati ljude. Ipak, ovaj put smo mi zahvalni na prilici da smo ugostili nju. Osmijeh i radost koji su je dopratili na susret ostali su u SKAC-u i samo nas sve podsjetili koliko nas Bog ovdje daruje i ljubi, mijenja i bliže k Sebi vodi.
