Uvijek se radi o pozivu. Tako je bilo i ovoga puta. Paterima je trebala “nekakva pomoć” oko Bazilike. I nije trebalo puno vremena da se poziv za pomoć proširi brže od bilo kakve pandemije. Vijest se širila, a desetci su se spremno odazvali. A svega par smo ih mogli uključiti.  

Ovo je priča o njih šestero: Jadranka, Iva, Iva, Jerko Luka, Borna, Ardijan Karlo. I kad sam ih pitala zašto su se odazvali bilo je odgovora koliko i njih: neki iz ljubavi jer su ovdje proveli djetinjstvo, neki iz ljubavi premaCrkvi i svjesni su vlastite odgovornosti u njezinoj izgradnji, neki iz ljubavi prema umjetnosti, nekima su jednostavni pa je ovo bila prilika koja se ne propušta, neki su ovdje primili mnoge milosti. A svi su htjeli doprinijeti, biti korisni. 

Ovo su svojevrsni heroji svakodnevice koji čine ono što im dobro ide na izvanredan način: domišljato i jednostavno. 

Cilj im je bio jedan: popisati inventar Bazilike i biti prvi koji će pomoći u obnovi Bazilike. Postaviti temelj za nove koji dolaze. Za novu Baziliku. I ništa ih na tom putu nije omelo, čak niti predmeti do kojih se nije moglo niti smjelo doći. Pa bi domiljato pomoću fotoaparata tražili različite perspektive i pozicije kako bisvaka stvar bila  evidentirana. Međusobno su si dijelili “trikove” kako bi što izvrsnije napravili zadatak. Nije bilo važno imaju li na raspolaganju sve što treba, bilo je važno doći do cilja.

Njihova dobna granica se kreće od 1961.-1999. godine rođenja, raznih su zanimanja, iskustava, razina stručnosti, interesa i životnih stilova. Svakodnevno su dolazili do Palmotićeve 31 i predano radili svoj posao: popisivali inventar, svakog dana od 9-16, u 2 smjene.

Kad govorimo o herojstvu, pred očima su mi sva ova lica  koja su se javila za volontiranje u ovim kriznim vremenima – onda kad je u opasnosti i tvoj i tuđi životi, pa ipak se odlučiš riskirati malo sebe – za dobro onog drugog. Sve su to sasvim obični ljudi koji žive tu negdje oko mene – završili su fakultete, rade u normalnim tvrtkama, dolaze iz normalnih obitelji. Čaki i rade sve normalne stvari: trče, hodaju, planinare, uče, čitaju, provode vrijeme s onima koje vole, fotografiraju, rezbare, pišu ikone, kuhaju. A opet su cijeli sebe uložili u taj zadatak: i razum, i volju, i znanje i struku, i vrijeme. Ništa posebno, ništa izvanredno, ništa što nije nemoguće niti nedostižno. Pa je onda i u tome valjda tajna tog herojstva: činiti svakodnevne stvari sa cijelim svojim bićem. Tiho, skrovito, poslušno. Herojski.

Iako je ovo priča o njih šestero, priča je o svima koji su se spremno odazivaju na potrebu!
Dragi naši skroviti heroji, hvala na uloženom trudu, vremenu i znanju. Veselimo se danu kada svoju skrovitost nećete morati skrivati maskama 🙂