I ovog tjedna donosimo priču o skrovitim herojima. Pitam se koja je od ove dvije vrijednosti više SKAC-ova? 🙂
Ova skupina je ipak nešto malo drugačija. Naime, prije kojeg vremena smo objavili poziv za volontiranje u Bazilici. I tek što je trebalo započeti s popisom inventara u Bazilici, noć prije dojavljeno nam je da se akcija ipak odgađa. Pa šaljemo mail isprike volonterima i nudimo sat spavanja više i pomoć župnom Caritasu. Odazivaju se Josipa, Ivona, Tea, Marina, Andrea i Ivan.
Akcija je jednostavna: korisnicima župnog Caritasa treba dostaviti pakete za Uskrs, korisnika nasreću nema mnogo i svi su tu negdje. Zanimljivo mi je kako su se prijavili ne bi li pomogli crkvi, a zapravo će doći pomagati Crkvi. Pa si razmišljam o tome rušenju hrama i njegovu nanovu zidanju. Simbolično uoči Uskrsa…
Krenimo pričati o njima:
Ivonu poznajem s Modrava, rekla bih da je to prijateljstvo koje se izrodilo kroz bol i muku- jedne i druge. Ona je prijatelj kojeg poželiš imati zauvijek- reći će ti kad griješiš i pomoći da ne činiš više tako, nasmijavat će te kad (ne)treba. Došla je jer se napokon ukazala prilika za pomoći nekomu. Marina je naša- iz zbora, skupštine, Gunje, Modrava, Marijanskog, RH je prošla uzduž i poprijeko- dostaviti pakete je najmanje što je mogla napraviti. Tei je župa mjesto u kojem je primila sve sakramente i milosti, uključujući i muža, pa je razlog njezina dolaska logičan. Čak je bilo logično i uzeti godišnji taj dan. Ivana poznajem s nekih modravskih predtermina. Prirastao nam je srcu, jer bi uvijek došao kad nikog drugog nije bilo. Josipu sam upoznala na vjenčanju jedne SKAC-ovke, voli plesati i pjevati (osobito uz zvuk zvona u podne u župi sv. Josipa na Trešnjevci)- došla je jer je imala slobodne dane na poslu; i kako bi Ivoni dala tortu za rođendan. Andrea je pjevala u Palmi, voli p. Steinera, i vratila se iz Australije, nikad dosad se nismo srele, ali s njom možeš razgovarati o čemu god poželiš.
Dakle, akcija je jednostavna: uzeti pkaet i odnijeti ga na adresu.. Osim ako je župa potrešena potresom, ulice su još neprohodne za auto, paketi su preveliki za nošenje u rukama. U pomoć uskače Mijo iz župnog Caritasa- donosi jedna kolica, a priskače nam i domar Ernest u pomoć s pravim teretnim kolicima. Ne, nisu to tačke, karijole i slično, baš prava teretna kolica. Parovi kreću u akciju sa ful opremom: kolica s paketima, rukavice i maske. Oni manje sreće su išli bez kolica i župnim autom. I ništa nije teško, ni problem. Čak niti to kad kotač s kolica otpadne.
Gledam ih- svatko je došao iz nekog dijela grada, brzo su se snašli i s tim glomaznim kolicima, i u zakrčenim ulicama- agilno, radosno i jednostavno.
Ohrabrujuće je doživjeti u vremenu kad je fizičko distanciranje poželjno, ipak ima ovih koji u ljubavi za drugoga straha nemaju. Ohrabrujuće je znati da ima ovih koji jesu u stanju prepoznati ranjivijeg i pružiti mu ruku, rubac, hladnu vodu…
