Zanimanje: sportski psiholog
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? U SKAC-u sam član SKAC zbora u kojem sviram klavir. Inače sam sportski psiholog u nogometnoj školi Dinamo Zagreb, te još radim i u braniteljskoj udruzi RAST kao administrator na projektima Ministarstva hrvatskih branitelja i Europske unije. Najveća strast u životu mi je nogomet, te volim odigrati tu i tamo koju partiju šaha.
Volontersko iskustvo (u SKAC-u i izvan njega): Kako sam već naveo, u SKAC-u sam član zbora u kojem sviram petkom na misi mladih. Inače sam prikupio dosta iskustva u volontiranju u Njemačkoj, gdje sam živio od svoje druge do dvadeset i pete godine. Tamo sam u sklopu studija psihologije volontirao na sveučilišnoj klinici u psihološkom i pedagoškom odjelu. Također sam bio član predsjedništva hrvatskog svjetskog kongresa Njemačka, u kojem sam sad još u odboru “Mladi i sport”. Na hrvatskim svjetskim igrama 2017. bio sam koordinator za Team Germany, dakle za sportaše iz Njemačke koji su se prijavili na tadašnjim svjetskim igrama. I na kraju, u hrvatskoj župi u Frankfurtu na Majni također sam bio član tamošnjeg zbora u kojem sam svirao orgulje na misama i smotrama.
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako ju živiš? Ako bi morao jednu od tih vrijednosti obilježiti kao omiljenu, onda bi to bilo herojstvo. Herojstvo je uvijek povezano s nekom žrtvom. Isus je heroj naše vjere, On je živa žrtva, koja je predana za nas. Naša voljena Domovina sagrađena je na oltaru palih anđela, našim braniteljima, koji su također heroji, i zbog kojih sam se uopće i mogao slobodno i sretno vratiti i živjeti u Hrvatskoj. Najveći heroji koje poznam također su moja mama i moj tata, koji se svakodnevno žrtvuju za mene i moju sestru, koji svaki dan iznova daju svoj život za mene i koji su me naučili voljeti Boga i našu svetu vjeru i Crkvu. Pokušavam na isti način živjeti herojstvo svaki dan žrtvujući se. Bilo za druge u smislu altruizma, bilo da je to neka žrtva u smislu pokore. Mislim da bez žrtve nema plodova. Bavim se sportom te sam u Njemačkoj skoro cijeli život igrao nogomet. Smješten u kući s mladim igračima Dinama, koji nisu iz Zagreba, sve više vidim koje žrtve mladi sportaši moraju podnijeti (žive daleko od kuće, često treniraju i uz školu nemaju baš puno slobodnog vremena) da bi ostvarili svoje ciljeve. Herojstvo mi je izrazito draga vrijednost SKAC-a.
Čega se najviše bojiš? Moram iskreno priznati da o ovom pitanju nisam nikad previše razmišljao u životu. Možda zato što sam uvijek imao dosta siguran i stabilan život. Iskreno, neki određeni strah nemam. Jedan od mojih životnih gesla je da smo svi mi ovako i onako već spašeni, pa što god da se dogodi, bit će dobro na kraju 🙂
Što najviše voliš? Na prvo mjesto bih stavio Boga i Crkvu. Zatim su mi najveće ljubavi u životu moja obitelj, te naša Domovina Hrvatska. Tu se naravno nalazi i Dinamo! Jako volim nogomet jer samo kroz taj timski sport naučio puno životnih vrijednosti. I glazba mi je jedna od strasti, zato sviram klavir i orgulje.
Zašto volontiraš? Volontiram jer mislim da je to odlična prilika za aktivnost u Crkvi, te želim pridonijeti našem pozivu evangelizacije i širenja ljubavi i vjere u svijetu. Želim to izraziti na moj način – kroz sviranje klavira. Isto tako, kroz volontiranje u SKAC-u imao sam priliku i sreću upoznati vrhunske ljude i prijatelje, jer sam tek u osmom mjesecu prošle godine iz Njemačke opet doselio u Zagreb. U SKAC-u sam upoznao nove prijatelje, koji su Božji dar meni, kojima sam neizmjerno zahvalan na svemu, i koji su mi puno olakšali privikavanje na novi život nakon povratka u Hrvatsku. Ovim putem bih vam još jedanput rado rekao da vas volim iz dna srca : )
U SKAC-u
Lijepo je kad netko nekoga i nešto voli toliko da svi oko njega znaju za tu ljubav, i vide ju kroz djela.
Tako će njegovi poznanici i prijatelji među prvim stvarima reći – Lovro voli Boga, Hrvatsku i Dinamo!
A ako ste pročitali što je napisao o sebi, već ste mogli steći dojam kako ta ljubav nije neka prazna strast, nego služenje i davanje sebe. Žrtva, kako on to kaže. I u toj žrtvi i ljubavi, lako je za njega reći da je – veseljak.
Nakon 20-ak godina u Njemačkoj, Lovro je, osim u Dinamu, svoje mjesto našao za klavijaturama u SKAC zboru. Ili su one našle svoje mjesto uz njega. Osim što probe obogaćuje njemačkom brigom o vremenu i svojim znanjem koje dijeli s drugima, nekako je sve kliknulo s njim, u onim izvedbama u kojima sve ide kao po loju i u onima u kojima pobjegnu greške, njemu, Mariji, … i sve se razjasni, pogledom, i zajedno uče.
Napisao je i da svoje prijatelje koje je upoznao dolaskom u Hrvatsku voli iz dna srca. Ali, oni to već znaju. Lovrina velikodušnost – dati savjet, potrčati pomoći, biti na raspolaganju za dobro i drugoga, govore jednako jasno kao i njegove riječi. Promatrati ga kako se ophodi prema drugima i kako svoj posao obavlja temeljito svjestan važnosti služenja, odraz je onog Božjeg u njemu. Pravi volonter koji se oduševio za poziv koji je čuo i tako obogatio sve druge.