Zanimanje: Inženjer građevine
Što radiš u SKAC-u i izvan njega? U SKAC-u ministriram na misi mladih, pratim u duhovnim vježbama i rastem u odnosu s Bogom i drugim ljudima. Izvan njega sviram bubnjeve, pjevam s velikim guštom, plešem west coast swing i standardne plesove, radim u projektantskoj firmi, obilazim oštećene objekte po Zagrebu nakon potresa, čitam duhovno štivo, hodam po kući i razmišljam.
Omiljena SKAC-ova vrijednost i kako je živiš? Ljubav, jer sve obuhvaća i sve hoće. Živim je tako da se trudim dati sve od sebe u svemu što radim, imati strpljenja sa sobom, slušati drugoga dok mi nešto govori, ohrabriti ga i poticati, isticati dobro u drugome, priznati i prihvatiti svoja ograničenja i snage, sjetiti se tražiti Boga u svemu što prolazim.
Čega se najviše bojiš? Najviše se bojim biti ismijan i nesposoban za ono do čega mi je stalo. Bojim se samoga sebe. Bojim se da ću biti izmanipuliran.
Što najviše voliš? Volim veselo druženje uz logorsku vatru kasno navečer, razgovore o duhovnosti i životne priče, ljepotu i dramatičnost rituala, neposrednost i tjelesnost plesa, divljinu i silovitost bubnjeva, snagu i sklad pjevanja. Najviše pak volim kada sam na radost drugima i neopterećen samim sobom, kada sam potpuno prisutan i zaigran, kada se dobro zabavljam.
Zašto volontiraš? Volontiram zato da se naučim i naviknem davati sebe drugima, jer to je radost.
Moram priznati da sam već neko vrijeme bježala od toga da svijetu predstavimo Antu Pilipovića. Razlog tomu je njegova velika jednostavnost. Staviti nešto jednostavno u riječi, katkad je zapravo komplicirano. Dugo ga poznajem, još otkad je bio sudionik 3D formacije. Pa je počeo ministrirati, pa nam je pomagao oko različitih poslova, pa je došao na Modrave, pa prati na duhovnim vježbama… Zamolila sam neke od naših da mi pomognu u predstavljanju ove ljudine:
Brat, pratitelj, prijatelj – a najviše čovjek
Antu doživljavam kao brata koji je jednostavan, iskren i slobodan. U SKAC-u je pratitelj u duhovnim vježbama i vjerujem da je to služba kroz koju trenutno najviše daje. Ono što je posebno kod njega jest da često misli izvan kutije. Rekli bi u SKAC-u: domišljat. Ne zanima ga toliko forma koliko svrha zbog koje se nešto radi. Ne treba mu puno riječi da bi te poveo u dubinu – baš suprotno. I nije da ne zna s riječima, očita je njegova zaljubljenost u Riječ. Dok Ante opisuje običnu stijenu u prirodi ja krećem na najljepše putovanje i gledajući tu stijenu shvaćam da nisam sama, i da Bog to gleda sa mnom uživajući. To je velik dar koji je on dobio, i kojim služi nama pratiteljima i volonterima u SKAC-u. Tako on i živi svoju vjeru – tražeći i nalazeći Boga u svemu. Kao volonter je raspoloživ i ponizan, kritički razmišlja i ne boji se izreći svoje mišljenje. Nekad kasni, nekad i neki zadatak ne obavi – ali uvijek je spreman otvoreno i ljudski razgovarati o tome. Jedan događaj mi je puno rekao o njemu. Krčili smo neke šupe i napunili kombi smeća. Dio ekipe je trebao ići na odlagalište, a drugi dio odmarati i čekati da se okupimo za ručak. Ante je bio u potonjoj grupi. Nakon što smo radili cijelo jutro, konačno je oko podne došao trenutak da pretrpani kombi krene. Ante je s dječjim entuzijazmom rekao da bi on ipak htio na odlagalište, istovariti kombi, raditi i dalje.
Skijaš sa pivom u džepu
Ante je glava. Upoznao sam ga kao čovjeka koji često samo kaže što treba biti učinjeno, a da nema ideju kako i kuda dalje, nego čeka da se stvari pokrenu i pokaže put. Tako je bilo kada je rekao da treba napraviti zimski eksperiment. I trebalo je, i bilo je dobro. Bolje sam ga upoznao baš na tom eksperimentu. Pamtim kako je skijao s malom pivom u džepu, da bi je s guštom popio sjedeći u tišini u snijegu na osamljenom vrhu planine i po tome što je s velikom radošću otkrivao da može skijati kroz šumu, bez staze gdje mu se put otkriva sekundu za sekundom. Voli biti kao rendžer, obavljati važne poslove za druge, služiti u crkvi i vratiti se doma umoran. Kao kad je nakon posla obilazio grad da procijeni štete potresa, a potajno birao baš samostane i crkve, jer ih osjeća kao svoje ili se odazivao na svaku radnu akciju na Fratrovac.
Šuti, misli, sluša
Ante je čovjek velike dubine i širokih misli. Na prvu tih i suzdržan izvana, ali iznutra pun tankoćutnosti, sluha i poštovanja za nutrinu osobe koja se nalazi ispred njega. To su sve darovi koji mu pomažu u službi praćenja. S lakoćom, jednostavno, i transparentno govori o tome kako doživljava ono što ga okružuje, bilo dobro ili zlo, korisno ili ne korisno, važno ili ne važno, pa se može dogoditi da ostaneš zatečen slušajući ga. Herojski je prisutan, podmeće leđa i odaziva se kada je potreban, pa će se staviti na raspolaganje kako bi pomogao u procjeni štete nakon potresa. A ako ga nešto dotakne ili zadivi, sigurno će to nazvati čudesnim.
Jednostavan, jednostavniji, Ante
Volio bih opisati Antu s jednom rečenicom, onako jednostavno, baš kao što i on jest jednostavan. I vjerujem da bi Ante uspio bilo koga tako opisati, ali meni će ipak trebati koji redak više. Antu sam upoznao na Modravama gdje smo bili zajedno u grupi. Polako i mirno, upoznavali smo se. I nije Ante puno pričao. Ne jer mu je neugodno ili da je on zatvoren tip. Nego Ante malo govori, a puno kaže. A najviše promatra. Ljude, prirodu, sebe. Razgovore, osmijeh, igru. I Boga u svemu tome. Najbolje se to pokazalo kada smo imali Magis krug. Sjećam se kada je suprotno od prvog dojma, Ante svima, već prvu-drugu večer iskočio kao osoba koja ih je u biti upoznala najviše, razgovarala s njima, pokušala razumjeti, a svojim dijeljenjima i osobnim iskustvima nam je često približavao Božju prisutnost. Ali jedna slika Ante mi je posebno urezana u pamćenje – a to je s mise mladih, kada hoda s kadionikom oko oltara, a na licu osmijeh od uha do uha. I onako, malo rudlave crne kose, dođe mi slika Davida koji veselo pleše pred Kovčegom saveza. Tako i Ante, u svojoj mirnoći, radosno s tamjanom otplesa pred Novim mjestom saveza.