Svake srijede i nedjelje razmatramo slavna otajstva svete krunice. Ona, ukratko rečeno, govore o nebu. Podsjećaju nas da se razmatranje Isusova lica ne može zaustaviti na slici raspetog Gospodina. Nakon Velikog Petka dolazi Uskrs, a znamo kako sv. Pavao kaže da „ako, pak, Krist nije uskrsnuo uzalud je, doista, propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“. Najvažnija je to istina naše vjere, činjenica da smrt nema zadnju riječ, već da ju je Isus pobijedio. Potom je uzašao k Ocu kako bi nam pripravio mjesto i pokazao nam svima gdje je naš dom. Tom spoznajom dobivamo snagu za sve protivštine ovoga svijeta. A snagu koja preobražava život upoznajemo kao dah Duha Svetoga kojeg razmatramo u trećem otajstvu. Bliži nam se blagdan Duhova te i mi s Marijom i učenicima bdijmo i molimo za taj dar. U posljednja dva otajstva promatramo slavu Gospinu, silna djela koja Gospodin učini u svojoj neznatnoj službenici. Dušom i tijelom je uznesena u nebesku slavu i okrunjena za kraljicu neba i zemlje.
Razmatrajući ova otajstva u vjernicima neminovno se rađa divljenje Božjoj snazi i svemoći. A mi imamo tu sreću da se možemo zvati djecom upravo takvog Boga, snažnog pobjednika koji je na našoj strani. Po Isusu i mi smo sinovi Svevišnjega. Srce se ispunja nadom u vječnu pobjedu dobra pošto si posvješćujemo da je ona već ostvarena Kristovom pobjedom nad smrću. Kao što anđeo na grobu govori ženama: „vi se ne bojte!“ i kao što Gospodin poručuje: „hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“, slavna otajstva ostavljaju u nama duboko ohrabrenje i daju snagu za nošenje svakodnevnog križa. Potrebno je samo upraviti svoj pogled prema Uskrslom Gospodinu, podići svoj pogled prema nebu – „keep your eyes on the prize“. Slavna otajstva pomažu nam učvrstiti pogled i ojačati svijest da je nebo odredište, cilj našeg životnog hodočašća. A nebo je Isus koji je već ovdje među nama, samo je potrebno otvoriti oči za njegovu prisutnost i željeti ga u svom životu.
Na tom putu najveća su nam pomoć Gospa i Duh Sveti. Duh koji nam pomaže spoznati da je sve njegova milost, da cijelim srcem ljubiti i biti ljubljeni možemo samo njegovom snagom, da nam njegova dobrota pomaže ostati u dobru, odolijevati grijehu te rađa u nama želju da ga slavimo i propovijedamo. To spoznaje tim jače onaj koji je probao sve to sam i uvidio svoju nemoć, jad i uplašenost, nalik apostolima zaključanima u strahu u dvorani posljednje večere. A Marija je „milosti puna“, puna upravo toga Duha. Zato se od početka smatra neznatnom službenicom i slavi Gospodina koji joj učini velika djela. Zato i potiče učenike (i nas) na molitvu i zajedništvo i podsjeća na Isusove riječi: „bez mene ne možete učiniti ništa“. Zato ni njen Sin nije mogao drugo nego je povesti dušom i tijelom sa sobom u nebo. Podsjeća me njeno sveto usnivanje na preminuće sv. Dominika Savija koji umire smijući se i vičući: „o kako lijepe stvari vidim!“. Daj nam, Gospodine, živjeti tako da nam odlazak sa zemlje ne bude teški rastanak od prolaznoga nego toliko željena selidba u vječnost i puninu. U konačnici, Presveto je Trojstvo okrunilo Našu Majku Kraljicom neba i zemlje. Kako je divno znati da smo djeca moćnih Kralja i Kraljice, kojima nitko, pa ni smrt ništa ne mogu. A niti nama, ako smo s njima.
