Utorkom i petkom prostorije SKAC-a mirišu na kiflice! Prošli tjedan smo pet volonterki i ja sudjelovale u eksperimentu koji spaja našu ljubav prema kuhinji s ljubavlju prema Bogu i ljudima. SKAC dva dana u tjednu okuplja svoje volontere koji uz molitvu i osmijehe pripremaju kiflice te time pomažu humanitarnoj udruzi “Savao” nahraniti one koji potraže svoj topli obrok kraj Glavnog kolodvora.
Nakon što sam sudjelovala u petak, moram pohvaliti sve volontere koji su taj dan bili dio toga, kao i samu ideju koja stoji iza te aktivnosti. Nahraniti gladnoga jedno je od tjelesnih djela milosrđa, i nekoliko puta sam si ga ponavljala u glavi dok sam punila kiflice ili rezala tijesto. Tih par sati provedenih u brašnu i razgovoru s drugim volonterima izazvali su mir u svima nama. Iako je sama vještina pečenja kiflica i iskustvo kod svake od nas bio na drugačijoj razini, lako smo se dogovorile, uskladile i nadopunjavale. Dodati kvasac? Nema problema. Naribati sir i izrezati šunku? Minuta posla. Disale smo kao jedno i to se doista dalo primijetiti u trenucima kad smo naišle na izazove sa strpljenjem, vremenom i pećnicom, te uspjele ostati pribrane.
Kao razlog toj ujedinjenosti, sigurno bih navela zajednički cilj koje smo imale, a to je bio razveseliti beskućnike i upotpuniti njihov dnevni obrok sa slanim i slatkim kiflicama. Svaka od nas prepoznala je Boga u tom djelu, no, zanimljivo je da nismo to učinile na istim mjestima te večeri. U Magis krugu prilikom kojeg smo podijelile što nam je bilo dobro tijekom eksperimenta, uvidjele smo da je svaka pronašla Boga u nekom drugom trenutku pripremanja kiflica. Dok se jedna volonterka prisjetila važnosti strpljenja u životu dok smo čekale kvasac i podizanje tijesta, druga volonterka je uvidjela da joj upravo mi kao zajednica donosimo Boga. I tu smo se složile. Postoji li išta ljepše od činjenice da drugome donosiš Boga?
Upravo taj osjećaj novonastalog zajedništva nakon što smo spakirale tri paketa kiflica samo nas je upotpunio. U zadnji čas smo stigle dovršiti posao i zaputiti se na vrijeme prema Glavnom kolodvoru. Ondje smo svjedočile ljubavi na djelu i puna srca uvidjele koliko mnogo znače naša mala djela i doprinosi te koliko je bitno moliti Boga da nas odvede k onima koji nas u tom trenutku najviše trebaju. Taj dan i taj trenutak, naše uloženo vrijeme i naši talenti, doista su nekome bile kruh života.
Matea, volonterka
