Ovih dana vam donosimo jednu novu volontersku priču. Kroz tri dijela imat ćete priliku čitati ne samo o odricanjima onih koji pomažu, već i o onima kojima je pomoć potrebna – posvijestiti si kako dostojanstvo ljudskoga bića ne ovisi o onome koliko materijalno pridonosi društvu. Zato, ako želite jednu priču o čovjeku, domu i ulici, donosi vam je pero jedne naše volonterke s beskućnicima.

U stražnjem dijelu doniranog kombija, u kojem su svoje mjesto već zauzele kutije isto tako donirane odjeće i obuće, našli smo prostora i za vreće pune upravo složenih sendviča – pažljivo ih odlažemo u kut, tamo gdje ima mjesta točno toliko da ti folijom omotani obroci u vrećama stabilno stoje i ne prevrnu se u kratkoj vožnji do svog odredišta, do onih za koje su i spravljeni.

Dogodi se često da ne stanemo svi u taj dragocjeni bijeli polovnjak jer treba ponijeti i litre vrućeg čaja i kave, ponekad i doniranih peciva ili nekih drugih darovanih dobara. Zato se ostatak ekipe s toplim napicima uglavnom krca u drugo vozilo koje onda vjerno slijedi kombi, ili ponekad ide pred njim, do dobro poznate destinacije, mjesta susreta: susreta volontera i onih kojima je pomoć potrebna, susreta običnih ljudi koji nose vreće hrane i vruće termosice i isto tako običnih ljudi kojima je sigurnost i toplinu doma zamijenila ulica.

Okupljeni u blizini jednog gradskog parkirališta, oni nas čekaju, baš kao svakog utorka i petka navečer – vedrilo, kišilo ili sniježilo. Čekaju dolazak bijelog kombija i šačice volontera koji punih ruku poletno izlaze iz vozila noseći skromne večernje obroke (koji će sutradan nekima od okupljenih zasigurno poslužiti i kao doručak).

Sastajemo se vani, pod otvorenim nebom, u večernjim satima, kada dnevna vreva grada malo utihne, ritam radnog dana uspori, i kada se naša braća beskućnici (kako smo ih od milja nazvali) polako vraćaju svojim „stanovima“ – hladnim vagonima i otuđenim kolodvorskim čekaonicama. Raspoređeni oko drvene klupice, cupkajući s noge na nogu, dočekuju nas naši beskućnici. Netko puši, dvojica ili trojica stoje po strani i razgovaraju, jedan sramežljivo gleda u pod, a neki pažljivo promatraju iz daljine. Veselo ih pozdravljamo i stavljamo na klupicu sendviče i piće koje smo pripremili. Neka su nam lica već dobro poznata, dok su druga strana i tek ih treba upoznati, ta nova lica i priče koje čuvaju. Jedni dolaze i sami vade smotuljke folije, a drugi, već upoznati s običajem podjele sendviča, strpljivo čekaju jer žele da im baš volonteri daju „njihov dio“, jer ne žele uzeti „previše“. Jako im je stalo do poštene podjele, nepravda ih boli…

Usprkos svemu i unatoč nehumanim životnim uvjetima, nada, izdržljivost i borbenost ljudskog duha u ovim ljudima se nisu ugasili.

Toči se topli čaj i kava, a uz pomoć donacija ljudi dobre volje, većina dobije i poneki komad tople odjeće ili par obuće – muške čizme broj 42, ženske tenisice, vreče za spavanje, ženska jakna veličina medium, vunena kapa, 2 para čarapa, muška duksa, donje gače, deka, rukavice…

Promrzla i ozbiljna lica tada dobiju blaži izraz, razvuče se i pokoji osmjeh, a nađe se i vremena da razmijenimo besjedu ili dvije. Pitanja postavljamo oprezno i s poštovanjem, ne želimo dirati bolna mjesta niti zabadati nos tamo gdje nam nije mjesto. Ipak, razgovarajući, nastojimo dobiti odgovore na pitanja kako se čovjek, a osobito mlada osoba, nađe u tako teškoj situaciji; kako razmišljaju o budućnosti; kako su proveli dan; i ono najvažnije, nastojimo dokučiti što je to što bi, uz našu podršku, mogli učiniti, a što bi ih korak po korak dovelo do izlaska iz ovakvog trenutnog stanja. U tim kratkim, ali posebno važnim razgovorima koji se tiču njihove prošlosti, osjećaja i planova, budemo počašćeni kada pojedinci podijele svoju priču o teškoći života koja ih je dovela ovdje gdje jesu.

Usprkos svemu i unatoč nehumanim životnim uvjetima, nada, izdržljivost i borbenost ljudskog duha u ovim ljudima se nisu ugasili. Premda je njihov pogled katkad umoran, premda je katkad dalek, ponašanje i govor većine beskućnika odaje skrivenu snagu i svima nama svojstven žar za životom. Na kraju naših druženja pozdrave nas sa zahvalom na usnama ili čvrstim stiskom ruke i prešutnim dogovorom da se vidimo na istom mjestu za par dana.

Nastavak ove priče vam donosimo ovdje.