Kako započeti i kojim riječima opisati ono što je gotovo nemoguće na ovaj način prenijeti. Nakon bdijenja, za neke malo ili nimalo sna protekle noći, vrijeme je došlo za u Dumače poći. Vožnjom do mjesta gdje nas istinska radost čeka, orila se kombijem naših glasova jeka. Pjesme uz gitaru nedostajalo nije, sedam duša nije moglo da se ne smije. Dolaskom u selo, vidjeli smo neka poznata lica, srce je zaigralo i postalo slobodno kao ptica. Krenuli smo u potragu za djecom iz sela, na osmjesima vidjesmo kako odjednom postaju vesela. Djece je u početku bilo malo pa je vrijeme na tren izgledalo kao da je stalo. Vidjevši drugu djecu kako iz sela stižu, ideje su same počele da se nižu. Igre dodavanja, lovice, traženja, mora i brijega, sve do ringe ringe raja koja djecu i nas polako u lanac spaja. Odjednom, nastala je trka, nešto se sprema, postade nam frka. To dječaci iz sela odlučili malo rashladiti naša, suncem zagrijana tijela, pa balone vodom napuniše i sve nas lijepo osvježiše. S veseljem smo nastavili našu igru, sa strane ostavili svaki teret i brigu. Iz svih nas isijavala je ona iskrena dječja radost, dječje veselje, proizišlo iz spoznaje da ovdje stekosmo prijatelje. Za kraj, želim samo jedno reći. I kad završi se igra i pođemo svome domu, u srcu ostaje zapečaćena istinska radost proživljena u ovoj sasvim običnoj igri s najmanjima. Oni koji svojom iskrenošću i nesebičnim davanjem pokazuju koliko je važno nikada ne zaboraviti dijete u sebi koje je spremno nesebično se dati i takvom ljubavlju svačije srce užgati.
Monika Labrović
