Kada bi me netko upitao što/tko me potaknuo da krenem na duhovne vježbe, mogla bih raspisati i 10 stranica. Znakova je bilo puno. Ali odgovor je zapravo vrlo jednostavan – Bog sam. Bog je djelovao na mene kroz knjige koje sam čitala, ljude s kojima se družim, posredno i neposredno… Shvatila sam da se moram trgnuti iz oklopa koji sam oko sebe sagradila, otvoriti se svijetu i početi živjeti svoj život. Uvijek sam tražila neki mir i smisao, a duhovne vježbe u svakodnevici su bile moja prva stanica prema tom odredištu za kojim čeznem.

Nisam znala kako će vježbe izgledati osim da ću svaki dan imati sat vremena molitve. Jako sam se veselila početku duhovnih vježbi, sjećam se kako sam večer prije službenog početka bila jako uzbuđena i dugo nisam mogla zaspati od iščekivanja. Moja duša je znala da je to početak nečeg novog, ljepšeg i svjetlijeg. A Bog me cijelo vrijeme čekao da Ga počnem uvažavati.

Trebalo mi je zapravo dosta vremena da nekako uhvatim biti meditacija. Jer sat vremena molitve u programu zapravo podrazumijeva tematsku meditaciju, a ja nikad nisam tako molila. Znala sam ja često razgovarati s Bogom, ali nisam to nikada doživljavala kao molitvu. Poteškoće mi je stvaralo i pitanje pokreta koji se bude u meni. Shvatila sam da uopće nisam svjesna sebe ni toga kako se osjećam. Bilo mi je u početku jako teško odgovoriti i na ono klasično „skacovsko“ pitanje: „Gdje je bio Bog?“ „Zar nije Bog u svemu?“, pitala sam se. Ali to je kao kad se uči za ispit. Ako sto puta ponoviš lekciju, naučit ćeš je. Tako i s pitanjem unutarnjih osjećaja i traženja Boga u svemu. Ono što je možda važno jest to da nisam odustala. Trudila sam se dati neki odgovor koliko god mi se pitanje činilo besmisleno. I nakon nekog vremena počela sam stvarno doživljavati da se Bog meni na jedinstven način obraća. Sada mi više nije teško odgovoriti na to pitanje. Vidim Boga u raznim situacijama, stvarima, ljudima. I ponekad se naprosto čudim kako Bog može biti maštovit i na koje sve načine se obraća svojim ljubljenim stvorenjima. Kada primijetim da je nešto posebno za mene, tu objavu ljubomorno čuvam za sebe i smiješim se jer sam sretna. Znam da me ljubi i znam da i ja Njega ljubim. 

Nakon što sam se „ufurala“ u meditacije, počela sam uistinu razgovarati s Gospodinom, pitati Ga što ne valja u mom životu, zašto nisam sretna, zašto sam konstantno napeta, na čemu trebam raditi. I onda sam polako počela shvaćati da korijen mojih problema i nezadovoljstava leži negdje puno dublje. Počela sam stvari gledati drugim očima, Bog mi je otkrio mnogo toga za što moram moliti. I tako, mic-po-mic, mogu reći da se moj život promijenio. Počela sam drugačije gledati na svijet, postala sam srdačnija, požrtvovnija, mirnija.

Shvatila sam da sam Boga gurala van iz svoga života, dozvolila bih mu da se tu i tamo pojavi na svetoj misi ili u molitvi. Ali kroz duhovne vježbe mi je Bog dao spoznati da je itekako prisutan u mom životu, ali od mene ne može djelovati. Bila sam jako sretna kada sam prvi put vidjela koliko je Bog prisutan na mom poslu i u mojim kolegama. Iako moje kolege s posla nisu u vjeri, ja u njima sada vidim Isusa i vidim kako On djeluje kroz njih na mene. Shvatila sam da je veća molitva skuhati kavu roditeljima i pritom pozvati Isusa da kuha sa mnom nego izmoliti tri krunice, a pritom nestrpljivo lupkati nogom i čekati kad će završiti. Shvatila sam koliko mi duša čezne za Bogom. Počela sam drugačije gledati i na svetu misu. Počela sam ići na misu iz potrebe, a ne radi dužnosti jer je nedjelja ili blagdan. Shvatila sam i da sam ja ta koja bježi od Boga. Skrivam se u svome grijehu, a Bog je spreman prihvatiti me. Počela sam osjećati veliku utjehu kada Mu se iskreno obratim i kada se iskreno pokajem.

Mogla bih puno toga napisati, ali htjela bih naglasiti da sam još na putu za Nebo. Ja još uvijek nisam pronašla onaj pravi mir za kojim toliko težim, ali ono što je jako važno je to da se više ne borim sama i znam da sama ne mogu. Sada se Isus bori sa mnom. Zapravo, On se bori onoliko koliko mu ja to dozvoljavam. Jer i dalje sam puna nesavršenosti i zato me jako veseli kada mi Bog kroz egzamen poruči gdje sam odbila Njegovu pomoć. To su jako važne lekcije na kojima sam Bogu zahvalna. Idem kroz život puno svjesnija i sebe i Boga koji je uz mene. Duhovne vježbe su svakako najbogatije iskustvo u mom životu i mogu iskreno reći da sam kroz duhovne vježbe prvi put osjetila da sam živa.

Novi ciklus duhovnih vježbi u svakodnevici održat će se od 2. listopada 2021. do 18. prosinca 2021. Prijave se otvaraju 4. rujna, a moći će se prijaviti svi od 18 do 35 godina. Kao pripremu za vježbe, svi polaznici rješavat će zadatke, a sam program vježbi sastoji se od tri zajednička susreta na početku koje vodi pater, dnevnih razmatranja i tjednih osobnih susreta s pratiteljima. Budući da se Bog svakoj duši obraća na jedinstven način, program prilagođavamo vama, tj. onome na što vas Bog osobno zove. Za više informacija i mogućnost prijave pratite www.skac.hr ili se javite upitom na idom@skac.hr.