Kako god se trudili opisati duhovne vježbe, nikada ih ne možemo obuhvatiti jer je to živi proces, odnos osoba koji je kao i svaki istinski susret pun iznenađenja. Često se služimo slikama – od plesa i ronjenja, do sijanja i skrbi o vrtu naše vlastite duše. Evo još jedne slike, da ne kažemo prispodobe.

Svaki vježbenik je čamac. Na njemu je Kapetan i on brodi morem života. Na čamcu svega i svakoga ima, od bovi, vesla, motora i sidra, do nekih zanimljivih putnika. Nekad je čamac posve vezan, gotovo i nesposoban za plovidbu. Nekad ima rupa, i treba ga zakrpati. Nekad je cjelovit i brz, prebrz pa pogazi nekog plivača. Ma dočarali ste si to već: svaki je čamac jedinstven. Ali o svakome Kapetan brine!

Pa tako u duhovnim vježbama, pratitelj ti dođe kao sidro! Kapetan ga baca po potrebi: kad je oluja, da te zaustavi i smiri… kad je na pomolu prelijepa obala, da te zaustavi ne bi li i ti odražavao Ljepotu… kad su u blizini plivači ili drugi čamci, da te zaustavi za Susret. Eto, za čamac tvoga života, važno je da nekad imaš sidro, koje možeš bacit u dubinu i zakačit se u Božju prisutnost. Ima još ljudi koji su poput pratitelja i u stanju su usidrit te tamo gdje je Bog. Za takve valja zahvaljivati, a ako ih još nema, tražiti Kapetana da nabavi sidro za tvoj čamac. Jer u današnjem užurbanom načinu života, blagoslov je moći se zaustaviti, stati, i biti tamo gdje je Bog. I ići duboko, dublje, baš poput sidra, dok se posve ne zakačiš o tlo Njegova Srca!

U pripremama i prijavama za SKAC-ov ciklus duhovnih vježbi u svakodnevici činilo nam se važnim upoznati vas i sa iskustvima naših pratitelja. Na kraju prošle akademske godine, pitali smo ih jednostavno pitanje: Koja je (bar) jedna stvar koju si dobio/la kroz razgovore s vježbenicima? Evo što kažu:

Kao da je svaki razgovor sve više i dublje utvrđivao i moju vjeru u Božju stvarnu prisutnost, u pravom trenutku i za svaku osobu. Svaki puta me Bog iznenadio 🙂

Uh, mogao bi ih ovdje nabrojati puno kada bi išao iz razgovora u razgovor… No ono što mi najviše sada iskače je koliko je Bog progovarao i meni kroz razmatranja vježbenika, koliko je i mene blagosljivljao preko njihovih borba, suhoća, utjeha, tuge i radosti. I ono možda najviše što sam par puta kroz razgovore vidio je koliko nas Bog neizmjerno ljubi, koliko brine o nama pogotovo onda kada mi toga ni sami nismo svjesni, kada mi to Njemu i ne pripisujemo, koliko je On stvarno prisutan u našem životu u trenucima kada govorimo da smo u suhoći, da Ga ne vidimo ili da nam se čini dalekim. 

Ušla sam u dublji odnos s Bogom koji mi se pojavljivao u njihovim iskustvima. Također sam osjetila neku novu razinu slobode od sebe same.

Svoj odnos s Isusom osjećam dubljim i životnijim. Počinjem ga tretirati zaista iskreno, na način na koji tretiram bilo koju drugu sebi blisku osobu, prijatelja, roditelja, sestru/brata. Primjetio sam da se u meni doslovno probudio jedan novi, jači oblik povjerenja, i sve to čini da taj naš odnos emocionalnije i fizičkije, a onda i prizemnije i jednostavnije doživljavam. Kao da je konačno uspotavljena ta neka jednostavnost i lakoća komunikacije, posredovanja svega što Isusu želim predati. On je postao osoba s kojom zaista računam u svom životu, i mislim da je to dobar početak razvoja onoga što se zove strah Božji. To mi daje velik mir i utjehu.

Čudesno mi je bilo gledati kako vježbenici grade svoj odnos sa Bogom. Bog je tu i sad! Kroz iskustvo praćenja naraslo je i raste moje pouzdanje u Boga. Raste i zahvalnost da se poslužio sa mnom.

Bog mi je kroz vježbenike često osobno progovarao, ono što me mučilo, tu bi se pojavljivalo i vidjela bi kako je Bog dobar i velikodušno daje. Zanimljiva mi je bila povezanost mene i vježbenika, naizgled smo slučajno tu, a Bog je nekako naše živote i prije isprepletao. Tu mi je onda često dolazilo kako Bog to sve vodi i tu vezu je krenuo već u prošlosti tkati. Pokreti koji su mi se događali u razgovorima s njima, otvorila su neka područja mene koja još trebaju Božje svjetlo, tako da sam te razgovore nekad doživljavala i kao svoje duhovne vježbe.

Bio sam u jednom dijelu vježbi u vrlo tjeskobnom stanju dulje vrijeme i nisam znao izaći. U jednom tjednu vježbenici su govoreći mi svoja iskustva s Bogom mene izvukli iz tog stanja i nisam se više vratio tamo. Pomoglo mi je dakle to da sam slušao što vježbenici govore i usmjerio se na njih i Boga koji im dolazi. Tako je Bog i mene izliječio.

Hoćeš li i ti dublje u odnos s Bogom, a nisi još obavio/obavila duhovne vježbe prijavi se ovdje: U DUBINU